U ovim vrelim ljetnim danima možda će vam, poštovani čitatelji, djelovati kao neko malo osvježenje pogled na nepregledno ledeno prostranstvo Antarktika (naravno ako pogledate i video verziju „prikačenu“ uz ovaj tekst) . Naravno, nije to onaj pravi razlog zbog kojeg smo odabrali priču koju vam preporučujemo.
Prije nešto više od 100 godina Norvežanin Roald Amundsen bio je prvi čovjek koji se uspio probiti do krajnje južne tačke zemljine kugle, do Južnog pola. Htio je biti prvi i to mu je uspjelo. Nakon tih stotinu godina jedan drugi Norvežanin takođe je stigao na Južni pol, ali sa ciljem da podigne svijest o negativnom uticaju globalnog zagrijavanja na to ekološki vrlo osjetljivo sniježno-ledeno prostranstvo.
Roald Amundsen je 1911. godine za malo bio brži od Britanca Roberta Scotta. Jan-Gunnar Winther, istraživač Norveškog polarnog instituta i ostali članovi njegove ekspedicije slijedili su, bez bojazni da će ih neko preteći, put kojim je prošao Amundsen:
„Znamo, na osnovu njegovog dnevnika, kuda je prošao. Poredili smo njegove opise sa aktualnim satelitskim snimcima i uočavali brojne promjene. Amundsen je prošao kroz zaista teške dionice“ – kaže Winther.
Roald Amundsen je koristio sanke koje su vukli psi. Kretao se brzinom od oko osam kilometara na sat. Sada su Winther i njegovi pratioci na skijama išli dvostruko brže. Winther objašnjava:
„Prvih 700 kilometara bio je prelazak preko zaleđene plutajuće plohe Ross. Zatim su slijedile planine. Idući preko njih prešli smo 100 kilometara i uspinjali se na visine i do 3.000 metara, ponovo spuštali na platoe i tako do samog Južnog pola.“
Uz izuzetnu fizičku pripremljenost bila je potrebna i pshiloška stabilnost da se istraje u, na mnogim dionicama, monotonom ambijentu.
„Plainine i nekada i sada, glečeri i nekada i sada... ravnina prekivenih prhkim snijegom koje je opisivao Amundsen bilo je i sada. Dakle, dosta toga je ostalo nepromijenjeno“ – dodaje Winther.
Evidentne su, međutim, i ogromne razlike. Stotinu godina ispuštanja plinova u zemljinu atmosferu, sve veća koncentracija gasova koji stvaraju efekat staklene bašte... i ledena masa Antarktika se topi, nivo morskih površina se podiže.
O uočenim promjenama Winter i članovi njegove ekipe slali su, online, svoje zapise na mnoge adrese.
„Mislim da ekspedicija kao naša može podstaći lude, prije svega mlade, da se počnu baviti sličnim istraživanjima i upozoravati na ono što činimo našoj planeti“ – nada se Jan-Gunnar Winther.
Njegov odlazak na Južni pol tragovima Roalda Amundsena, uočene i precizno zabilježene promjene, nastale u stotinu godina proteklih između ta dva podviga, još su jedan podsjetnik na mnoge štetne posljedice globalnog zagrijavanja zemljine atmosfere.
Prije nešto više od 100 godina Norvežanin Roald Amundsen bio je prvi čovjek koji se uspio probiti do krajnje južne tačke zemljine kugle, do Južnog pola. Htio je biti prvi i to mu je uspjelo. Nakon tih stotinu godina jedan drugi Norvežanin takođe je stigao na Južni pol, ali sa ciljem da podigne svijest o negativnom uticaju globalnog zagrijavanja na to ekološki vrlo osjetljivo sniježno-ledeno prostranstvo.
Roald Amundsen je 1911. godine za malo bio brži od Britanca Roberta Scotta. Jan-Gunnar Winther, istraživač Norveškog polarnog instituta i ostali članovi njegove ekspedicije slijedili su, bez bojazni da će ih neko preteći, put kojim je prošao Amundsen:
„Znamo, na osnovu njegovog dnevnika, kuda je prošao. Poredili smo njegove opise sa aktualnim satelitskim snimcima i uočavali brojne promjene. Amundsen je prošao kroz zaista teške dionice“ – kaže Winther.
Roald Amundsen je koristio sanke koje su vukli psi. Kretao se brzinom od oko osam kilometara na sat. Sada su Winther i njegovi pratioci na skijama išli dvostruko brže. Winther objašnjava:
„Prvih 700 kilometara bio je prelazak preko zaleđene plutajuće plohe Ross. Zatim su slijedile planine. Idući preko njih prešli smo 100 kilometara i uspinjali se na visine i do 3.000 metara, ponovo spuštali na platoe i tako do samog Južnog pola.“
Uz izuzetnu fizičku pripremljenost bila je potrebna i pshiloška stabilnost da se istraje u, na mnogim dionicama, monotonom ambijentu.
„Plainine i nekada i sada, glečeri i nekada i sada... ravnina prekivenih prhkim snijegom koje je opisivao Amundsen bilo je i sada. Dakle, dosta toga je ostalo nepromijenjeno“ – dodaje Winther.
Evidentne su, međutim, i ogromne razlike. Stotinu godina ispuštanja plinova u zemljinu atmosferu, sve veća koncentracija gasova koji stvaraju efekat staklene bašte... i ledena masa Antarktika se topi, nivo morskih površina se podiže.
O uočenim promjenama Winter i članovi njegove ekipe slali su, online, svoje zapise na mnoge adrese.
„Mislim da ekspedicija kao naša može podstaći lude, prije svega mlade, da se počnu baviti sličnim istraživanjima i upozoravati na ono što činimo našoj planeti“ – nada se Jan-Gunnar Winther.
Njegov odlazak na Južni pol tragovima Roalda Amundsena, uočene i precizno zabilježene promjene, nastale u stotinu godina proteklih između ta dva podviga, još su jedan podsjetnik na mnoge štetne posljedice globalnog zagrijavanja zemljine atmosfere.
