Rođen u New Orleansu, 14. svibnja 1897. godine, Sidney Bechet je, zajedno s onim drugim slavnim njuorleanskim jazz-glazbenikom Louisom Armstrongom, bio jedan od prvih velikih solista u jazzu. Neki ga smatraju i najvećim jazz-solistom, i s punim pravom, ukoliko ne zaboravljamo, podsjeća Dan Morgenstern, direktor Instutita za studij jazza pri Sveučilištu Rutgers, na činjenicu da su pijanisti Jelly Roll Morton i James P. Johnson izgradili potpune stilove na svojim glazbalima prije onih na duhačkim instrumentima. U svakom slučaju, može se slobodno ustvrditi da je Bechetov bio jedan od najsnažnijih instrumentalnih glasova u povijesti jazza.
U Bechetovoj kreolskoj obitelji gotovo svi su bili glazbeno nadareni - otac, postolar, svirao je flautu i trubu, djed je pjevao, plesao i često svirao bubnjeve na legendarnom njuorleanskom trgu Congo, a svirala su i Sidneyjeva četiri brata, na raznim glazbalima. Sidney je, još kao dječak, uzeo klarinet u ruke, učio sporadično kod nekih klarinetista – Tia Lorenza, Louisa “Big Eye” Nelsona, Georgea Baqueta, ali uglavnom je bio samouk, više je volio neformalne satove učenja, skupljanje znanja na ulicama New Orleansa, slušanjem ragtime bendova i limene glazbe na jazz-sprovodima. Kad god bi pronašao neki stari, odbačeni glazbeni instrument, Sidney bi ga uzeo u ruke, uz riječi: “Let’s see if I can make this sing.”
Negdje oko 1910. godine, Bechet, kojemu je bilo tek 12-13 godina, počeo je i svirati s nekima od najranijih bendova New Orleansa, poputYoung Olympians i Eagle Band. S Eagle Bandom svirao je ragove i blues. Kasnije će reći “blues je cijela osnova jazzu, ako ne možeš svirati blues, ako ne možeš osjetiti blues, onda ne možeš svirati jazz.”
Još kao tinejdžer, Bechet je bio na glasu kao jedan od najboljih jazz klarinetista u New Orleansu, ali 1916. napustio je rodni grad i počeo nastupati u raznim mjestima američkog Juga i Srednjeg Zapada. Već iduće, 1917. godine, obreo se u Chicagu i pridružio prvo bendu njuorleanskog kornetista Freddieja Kepparda, a ubrzo i orkestru Willa Mariona Cooka, koji ga, 1919. godine, sa svojim Southern Syncopated Orchestra, vodi u New York, a potom i na turneju nekim evropskim zemljama. U Londonu čuo ih je švicarski dirigent klasične glazbe Ernest Ansermet i za Becheta potom pisao “izvanredni virtuoz na klarinetu. genij od umjetnika.”
Mladi Bechet je londonsku publiku oduševljavao i na klarinetu i na sopran saksofonu. Sopran saksofon “otkrio” je, istina, još u Chicagu, ali u Londonu, u jednoj staretinarni, kupio ga je i počeo odmah i na njemu svirati. Bio je samouk i na tom glazbalu i iako je svoju karijeru počeo na klarinetu, postat će još poznatiji na sopran saksofonu. Makar puno teži za usklađeno sviranje, Bechet je sopran saksofon uspio u potpunosti svladati i dominirati njime jazz-ansamblom.
Po povratku s te svoje prve evropske turneje, sa Cookovim Southern Syncopated Orchestra, Bechet nastupa u nekim njujorškim revijama kao i s pijanistom Jamesom P. Johnsonom, snima svoje prve snimke, 1923., sa Blue Five, pijanista Clarencea Williamsa, a 1924. godine nekoliko mjeseci svira i s orkestrom Dukea Ellingtona koji bi jako bio volio da je Sidney i ostao članom njegova orkestra. Ali i za to kratko vrijeme odigrao je važnu ulogu u njemu jer bilo je to ključno razdoblje za Ellingtonov orkestar kad je on s popularne glazbe, sa samo primjesama jazza, prelazio na – jazz. Bechet je, međutim, orkestar napustio da bi na Aveniji Lenox, u Harlemu, s partnerom otvorio vlastiti klub – Club Basha (Basha je bio nadimak Becheta). Klub nije bio dugog vijeka, ali za to vrijeme Bechet je u svoj bend primio tada 18-godišnjeg Johnnyja Hodgesa, bio njegov učitelj i imao ogromnog utjecaja na tog alt-saksofonista iz Bostona i kasnije solista Ellingtonova orkestra.
Također, u razdoblju od 1924. do 1925. godine, Bechet i Louis Armstrong udružili su snage, u “Red Onion Jazz Babies.” Njihove snimke iz tog razdoblja među naznačajnijima su i najutjecajnijima njuorleanskog jazza. U svojoj knjizi “Jazz People,” Dan Morgenstern najboljom ocijenjuje “Early Every Morn,” u kojoj ta dvojica prate Albertu Hunter.
Godine 1925., Bechet odlazi u Pariz, po prvi puta. Kao član Claude Hopkins benda, prati Josephine Baker, u “Revue Nègre;” s istom revijom odlazi i u Berlin, potom sâm odlazi u Rusiju, nastupa u nekoliko gradova, vraća se ponovno u Berlin, a onda i u Pariz, 1928. godine, i pridružuje bandleaderu Nobleu Sissleju. S njim redovito nastupa idućih nekoliko godina, ali u New Yorku, kamo se, iz Pariza, morao vratiti nakon 11 mjeseci provedenih u tamošnjem zatvoru. Naime, Bechet je, još iz njuorleanskih dana, sa sobom uvijek nosio revolver, za vlastitu zaštitu; došlo je do nekakvog obračuna, ispred jednog pariškog bara, ispaljeni je metak ranio jednu prolaznicu i Bechet je završio iza rešetaka.
Iz Pariza se vraća ogorčen; s trubačem Tommyjem Ladnierom osniva, u New Yorku, Bechet-Ladnier Feetwarmers. S bendom neko vrijeme nastupa u Savoy Ballroom. Zbog velike gospodarske krize Bechet je prisiljen otvoriti, zajedno s Ladnierom, krojačnicu prvo, a potom i kemijsku čistionicu, jer za Becheta-glazbenika nije bilo puno posla.
Godina 1939. već je za Becheta puno bolja – nakon koncerta u Carnegie Hallu, u produkciji Johna Hammonda, snima, sa svojim kvintetom – Sidney Bechet Quintet, za novoosnovanu jazz etiketu Blue Note, nezaboravnu, prekrasnu verziju Gershwinove “Summertime.” U svibnju 1940., Bechet ponovno snima s Louisom Armstrongom i mada neki kritičari rezultate te suradnje smatraju razočaravajućima – dva su jazz diva pokazala zube, niti jedan nije osjećao da se mora, ili želi, klanjati drugome – i jedan i drugi blistaju zasebno, u svojim soloima, primjerice, u “Perdido Street Blues.” Do kraja te godine slijede još neke značajne snimke – “Blues In Thirds,” s pijanistom Earlom Hinesom i bubnjarem Warrenom “Baby” Doddsom, te “Ain’t Misbehavin’”, Fatsa Wallera, s kornetistom Rexom Stewartom, poznatim solistom u Ellingtonovim bendovima. Godine 1941., još dvije povijesne snimke – “Sheik of Araby,” na kojoj je Bechet, u jednom od prvih primjera overdubbinga, svirao i glasovir i klarinet i sopran i tenor saksofon i ritmička glazbala, te “Strange Fruit,” pravo glazbeno remekdjelo, uz pratnju pijanista Willie “the Lion” Smitha.
Tijekom godina Drugog svjetskog rata Sidney Bechet redovito nastupa u seriji gitarista Eddieja Condona “Midnight Concerts,” u gradskoj vijećnici New Yorka, a nakon rata, s Condonom, i u nekim ranim televizijskim programima. Zanimanje za glazbu koju Bechet svira opada u poslijeratnim godinama i da bi preživio, Bechet, u Brooklynu, gdje se nastanio, daje instrukcije iz saksofona.
Krajem tog desetljeća, međutim, s oživljavanjem njuorleanskog stila, Becheta opet hvale kao jednog od najvećih jazz-pionira. Godine 1949., po prvi put nakon gotovo 20 godina, Bechet se vraća u Evropu, u Pariz, gdje ga dočekuju ovacijama. Godine 1951. i nastanjuje se u Parizu, ženi po drugi put, jednu Nijemicu, i postaje “francuski heroj razmjera jednog Mauricea Chevaliera.” “Le dieu,” tako ga zove egzistencijalistička mladež Saint-Germain-des-Présa. U Francuskoj Bechet i umire, 1959., na svoj 62. rođendan, četrnaestog svibnja.
Sidney Bechet je svoj život, svoju glazbu, svoje vrijeme, opisao u autobiografiji pod naslovom “Treat It Gentle” (Twayne 1960., Da Capo 1978., Da Capo 2002.). Bechetov suvremenik Barney Biggard, također klarinetist i tenor saksofonist, također rodom iz New Orleansa, reći će: “Neki su za Sidneyja govorili da ima najgoru narav u jazzu, drugi – da je najdivnija osoba koju su ikad sreli.” Bechet je doista i bio nešto teža, složenija narav, znao je biti razdražljiv, ratoboran. Nježan samo kad je u pitanju bila glazba; odatle i naslov njegovoj autobiografiji – “Treat It Gentle” – jer “kad je u pitanju glazba,” rekao je, “njoj moraš u potpunosti vjerovati, s njom moraš nježan biti.”
Bechet je dao lavovski doprinos umjetnosti jazza. Ostavio za sobom jedno spektakularno nasljeđe - vokabular koji je stvorio za svoje glazbalo, za mnoge usporediv samo s onim Colemana Hawkinsa, za tenor saksofon; jedinstvene snimke; prekrasne kompozicije, melodijski jače od svih drugih, drugih klasičnih jazz glazbenika.
Duke Ellington, koji je Becheta prvi put čuo 1923., reći će, gotovo 50 godina kasnije: “Nikad nisam zaboravio snagu i maštovitost kojima je Sidney Bechet svirao. Za mene, Bechet je predstavljao samu bit, utjelovljenje jazza. sve što je on svirao, cijelog svog života, bilo je apsolutno originalno.”