Često za nju kažu “najbolja slikovnica svih vremena.” U Americi uživa status jednog nacionalnog spomenika. Njen je autor i bio pozivan za trpeze predsjednika. “Knjiga za koju svatko zna i koju svatko želi vidjeti barem jednom za svog života,” rekao je, još 1888. godine, George Brown Goode, tadašnji direktor Smithsoniana. “The Birds of America,” ornitologa, prirodoslovca, lovca i slikara Johna Jamesa Audubona...
Od vremena njena objavljivanja, u seriji dijelova, između 1827. i 1838. godine, “The Birds of America,” slike američkih ptica Johna Jamesa Audubona, popraćene detaljnim znanstvenim opisima i bogatim narativima o životu američkih “pionira,” postale su svakodnevni dio američkog života, nalazimo ih na kalendarima, šalicama za kavu, nalazimo ih posvuda.
John James Audubon - jedna natprosječno velika ličnost; “Birds of America” - jedna natprosječno velika knjiga! Značajem i dimenzijama. Kad je riječ o ovom zadnjem, dimenzijama, radi se o formatu zvanom, na engleskom, “Double Elephant Folio,” 26 1/2 x 39 inča. Knjiga visine gotovo jednog metra. Audubon je, naime, inzistirao na tome da svaka ptica bude prikazana u svojoj naravnoj veličini.
“Prošlo je upravo mjesec dana,” pisao je Audubon 10. prosinca 1826. godine, “otkako je Mr. Lizars počeo s radom; papir je neobično velik, ‘double-elephant folio,’ tako tu veličinu zovu, listovi će biti tako izvanredni da će zasjeniti, nadmašiti sve što postoji.” Bio je u pravu, nadmašili su sve što je postojalo do tada i sve što će još dugo postojati, i ne samo zbog veličine papira!
Bio je to istinski enciklopedijski poduhvat 19. stoljeća. Zbirka od blizu 450 ptičjih vrsta, na 1 065 ilustracija, uglavnom akvarela i gvaševa. Audubon nije bio prvi koji je pokušao naslikati i opisati sve ptice Amerike – prije njega to je bio Alexander Wilson (“American Ornithology,” 1808. – 1814., izdana u devet tomova, s ilustracijama 268 vrsta ptica) – ali punih pola stoljeća Audubon će biti vodeći američki slikar ptičjeg svijeta. Niti jedna se druga ornitološka publikacija nije mogla mjeriti (i doslovno!) s onom Audubona.
Audubon, rođen 1785. godine, na Haitiju, bio je nezakoniti sin jednog Francuza, pomorskog kapetana, trgovca robljem i vlasnika plantaže, i njegove služavke, Kreolke, koja će umrijeti nekoliko mjeseci po rođenju Audubona. Otac ga je na školovanje poslao u Francusku, potom na svoje imanje blizu Philadelphije. Audubonova strast za ptice pratila ga je od Kariba do Francuske do Amerike, promatrat će ih i crtati svagdje. Po dolasku u Ameriku, 1803. godine, vodio je nekoliko biznisa i bio više od desetljeća uspješan trgovac i poduzetnik, ali 1819. nastupila su teška vremena i Audubon je bankrotirao. Zlobnici će reći: Previše je ptice promatrao. Nije baš bilo tako, makar je istina da je Audubon cijelo vrijeme i slikao, ali više iz hobija, i zbirka mu je bila već pozamašna.
Audubonu je bilo 35 godina kad je izišao iz zatvora, gdje je kratko vrijeme odsjedio zbog bankrota. Odlučio je tada proširiti i objaviti svoju zbirku crteža i slika američkih ptica. Rugali su mu se mnogi, i iz redova umjetnika i iz redova znanstvenika, tvrdili da ni u umjetnosti ni u ornitologiji nije imao potrebnih znanja. Audubon je, zapravo, bio pravi majstor u oba područja, ali samouk, bez formalnog obrazovanja. Rugao se i on njima svima i do te mjere zamjerio filadelfijskoj znanstvenoj zajednici da, kad je došlo vrijeme za objavljivanje zbirke njegovih “pernatih zvijezda,” nije mogao naći lokalnog, filadelfijskog izdavača nego jednog u Velikoj Britaniji i to tek nakon dvije godine traganja i čekanja.
Imao je Audubon i drugu strast, bila je to Lucy, njegova supruga. No, njegova opsjednutost prirodom, njegova duga izbivanja u divljini Amerike, od lagunskog zaljeva Galveston, na jugu, u Texasu, do Newfoundlanda, u Kanadi, na sjeveru, na brojnim splavarenjima Mississippijem, u lovu s Cherokee i Osage Indijancima, ali i u civilizaciji Engleske, u kojoj je više godina proveo nadgledajući pripremu knjige, navest će Lucy da kaže: “Da sam po prirodi ljubomorna, ne bi mi lako bilo, jer svaka je ptica moja suparnica.” Njihova je ljubav “na daljinu” ipak preživjela, jer Lucy je, i u dobru i u zlu, čvrsto stajala uz Audubona.
“Nikad nisam crtao preparirane životinje,” izjavio je Audubon, 1828. godine “Jer priroda mora biti viđena živa!” Ta njegova tvrdnja bila je, u najboljem slučaju, polu-istina, jer Audubon je sâm puškom “skinuo” mnogu pticu. U ono vrijeme prije fotoaparata i fotografije, prije oštrog dalekozora, to je i bio jedini način da se onda napravi točna i vjerna slika. Ali Audubon ih je, prije nego što bi ih ustrijelio, dugo i intenzivno promatrao – njihovo kretanje, njihovo ponašanje, njihovo stanište, čime su se hranile. Jednom kad je svoju pticu “imao u ruci,” bio je opsjednut željom da je opet “oživi,” da joj vrati boju, da njena krila ponovno raširi. Primijenjivao je nekoliko strategija. Najuspješnijom se pokazala ona u kojoj bi pticu “nataknuo” na ploču koja je na svojoj površini imala postavljenu žičanu mrežu. Pticu bi namjestio na oštru žicu u, za nju, karakterističnoj, živoj pozi, a crteže i akvarele onda radio na papiru na kojemu je ucrtana bila slična mreža linija, na taj je način postizao preciznost veličine i omjera.
Audubonove ptice se ne dopadaju svakome jer su nekako “ukočene,” doimaju se statično, čak i kad ih je slikao u letu, izgledaju nam kao da su na papir zaljepljene. Ili na ploču čavlima pričvršćene. Što su one i bile. Njihovo perje ne leprša, često su povijene, sagnute, kako bi stale na komad papira. No, Audubon-umjetnik, bio je i dobar ekolog – ptice nisu završavale pod staklenim zvonima. Njegove slike pokazuju čime se one hrane, u kakvim travama ili na kakvim granama žive, daju nam barem letimičan pogled na krajolik, uvid u njihove habitate, jer Audubon je ptice dugo promatrao još dok su živjele i letjele.
Audubon je bio bolji umjetnik zato što je bio znanstvenik; i bolji znanstvenik zato što je bio umjetnik. Charles Darwin tri puta navodi Audubona u “Porijeklu vrsta.”
No, reći da ptice nikad nitko nije crtao i slikao bolje od Audubona, ne bi bilo točno, u svakom slučaju – stvar ukusa i mišljenja – jer postoji barem nekoliko suvremenih majstora, Lars Jonsson među njima, koji su nadmašili i ono najbolje od Audubona.
Ali utjecaj koji su Audubon i njegova “Birds of America” imali na ornitologiju, na umjetnost i na svijest o čuvanju i zaštiti prirode... nastavio se još dugo iza njegove smrti, 1851. godine. “Birds of America” postale su, u međuvremenu, dio američke baštine isto onoliko koliko i oni likovi koje je kipar Gutzon Borglum uklesao u Mount Rushmore ili ona konzerva Campbell juhe, Andyja Warholea.
Prodoran, hvalisav, ali i ludo radoholičan, izuzetno nadaren kad je sâm sebe trebao ponovno postaviti na noge i dokazati se, Audubon je bio ono što zovemo “kvintesencijalnim Amerikancem.” Njegov najbolji biograf Richard Rhodes to mu je priznanje i odao u podnaslovu svoje knjige: “John James Audubon: The Making of An American.” Činjenica da je u objavljivanje svoje kolosalne knjige – “The Birds of America” - krenuo o vlastitom trošku, i to neposredno nakon bankrota, ali i da je uspio prikupiti dovoljno novčanih sredstava (milijune u današnjim dolarima) da desetak godina provede na projektu i da ga dovede do uspješnog kraja, Rhodesa i navodi da kaže “Bilo je to kao da je samo jedan čovjek, vlastitim rukama, izgradio i sâm financirao izgradnju jedne od egipatskih piramida.”
Audubon je jednostavno znao kako s pticama. Bio je i sâm rijetka ptica, doista! “A bird of America,” po riječima Richarda Rhodesa.
National Audubon Society, neprofitna okolišna organizacija predana zaštiti ptica, začeta 1886., ustanovljena 1905. godine, nazvana u čast čovjeka koji je naslikao, katalogizirao i opisao ptice Sjeverne Amerike, jedna je od najstarijih takvih organizacija u svijetu.