Procijenjuje se da je među američkim vojnim veteranima više od 300.000 beskućnika. Kako sve više i više žena služi u američkoj vojsci, sve veći je i broj beskućnica među njima. U pružanju pomoći ženama i njihovoj djeci, dok majke ne stanu ponovno na vlastite noge, vladinim se programima pridružuju i privatni, poput neprofitne skloništa Final Salute.
Do prije godinu dana, Ozora Cassanova nije nikad mogla ni zamisliti da će jednog dana biti beskućnica.
“Bila sam redoviti student, imala honorarni posao, imala svoj posao u vojsci i bila supruga.”
Za tu pripadnicu Nacionalne garde život se promijenio onog trenutka kad je izgubila posao i razvela se – novca joj je ponestalo, našla se pred izbacivanjem iz stana. Srećom, kako kaže, čula je za Final Salute; organizacija joj je pomogla da preseli u takozvanu “prijelaznu kuću,” kuću od šest prostorija, u Fair Lakesu, u Virginiji. Bilo je to prije šest mjeseci. Tu je, kaže Ozora, našla i više od samo skloništa za beskućnike.
“Pomažu vam u sastavljanju životopisa i molbi za posao, pružaju mentorske usluge, redovitu financijsku pomoć, osnovne predmete za kućanstvo, hranu i slično.”
Takva stabilnost omogućila joj je da se fokusira na traženje posla i vraćanje na studij. Činjenica da živi s drugim ženama koje prolaze kroz istu situaciju daje joj osjećaj da nije sama.
“Dijele s vama svoja iskustva i time pomažu da donosite promišljenije i pametnije odluke. Učimo, tako, jedna od druge.”
Veteranka Ashley Dyer uselila je u “prijelaznu kuću” u lipnju, nakon pet mjeseci beskućništva.
“To je nešto najbolnije što sam ikad proživjela.”
Ashley sanja o tome da će se jednog dana baviti pisanjem i filmom. Inspiraciju i motivaciju, kaže, dobija od Jas Boothe,žene koja je osnovala Final Salute.
“Stalo joj je do mene, kao što bi stalo vašoj majci ili ocu. Nemam podršku obitelji, ali ona je tu i očekuje da uspijem jer vjeruje u mene. Kad se ne trudim dovoljno da postignem ono što želim, ona mi to daje do znanja, opomene me.”
I Jas Boothe je neko vrijeme bila beskućnica, jedna od 13.000 vojnih veteranki u Americi bez doma. To ju je iskustvo i ponukalo na osnivanje Final Salute (usput, ime u prijevodu znači Zadnji pozdrav). Njezina “prijelazna kuća” ne daje bez razloga osjećaj toplog doma.
“Kad sam krenula u potragu za kućom pitala sam se gdje bih ja, sa svojom djecom, voljela živjeti. Odgovor je bio – lijepa, prostrana kuća, na lijepom i sigurnom mjestu. Žene ovdje ne moraju brinuti o odjeći ili hrani nego se mogu istinski posvetiti sebi i tome kako dalje napredovati.”
Uskoro se očekuje otvaranje i druge “prijelazne kuće” Final Salute kako bi još više beskućnih veteranki imalo priliku doći do daha i opet se osoviti na vlastite noge.
Do prije godinu dana, Ozora Cassanova nije nikad mogla ni zamisliti da će jednog dana biti beskućnica.
“Bila sam redoviti student, imala honorarni posao, imala svoj posao u vojsci i bila supruga.”
Za tu pripadnicu Nacionalne garde život se promijenio onog trenutka kad je izgubila posao i razvela se – novca joj je ponestalo, našla se pred izbacivanjem iz stana. Srećom, kako kaže, čula je za Final Salute; organizacija joj je pomogla da preseli u takozvanu “prijelaznu kuću,” kuću od šest prostorija, u Fair Lakesu, u Virginiji. Bilo je to prije šest mjeseci. Tu je, kaže Ozora, našla i više od samo skloništa za beskućnike.
“Pomažu vam u sastavljanju životopisa i molbi za posao, pružaju mentorske usluge, redovitu financijsku pomoć, osnovne predmete za kućanstvo, hranu i slično.”
Takva stabilnost omogućila joj je da se fokusira na traženje posla i vraćanje na studij. Činjenica da živi s drugim ženama koje prolaze kroz istu situaciju daje joj osjećaj da nije sama.
“Dijele s vama svoja iskustva i time pomažu da donosite promišljenije i pametnije odluke. Učimo, tako, jedna od druge.”
Veteranka Ashley Dyer uselila je u “prijelaznu kuću” u lipnju, nakon pet mjeseci beskućništva.
“To je nešto najbolnije što sam ikad proživjela.”
Ashley sanja o tome da će se jednog dana baviti pisanjem i filmom. Inspiraciju i motivaciju, kaže, dobija od Jas Boothe,žene koja je osnovala Final Salute.
“Stalo joj je do mene, kao što bi stalo vašoj majci ili ocu. Nemam podršku obitelji, ali ona je tu i očekuje da uspijem jer vjeruje u mene. Kad se ne trudim dovoljno da postignem ono što želim, ona mi to daje do znanja, opomene me.”
I Jas Boothe je neko vrijeme bila beskućnica, jedna od 13.000 vojnih veteranki u Americi bez doma. To ju je iskustvo i ponukalo na osnivanje Final Salute (usput, ime u prijevodu znači Zadnji pozdrav). Njezina “prijelazna kuća” ne daje bez razloga osjećaj toplog doma.
“Kad sam krenula u potragu za kućom pitala sam se gdje bih ja, sa svojom djecom, voljela živjeti. Odgovor je bio – lijepa, prostrana kuća, na lijepom i sigurnom mjestu. Žene ovdje ne moraju brinuti o odjeći ili hrani nego se mogu istinski posvetiti sebi i tome kako dalje napredovati.”
Uskoro se očekuje otvaranje i druge “prijelazne kuće” Final Salute kako bi još više beskućnih veteranki imalo priliku doći do daha i opet se osoviti na vlastite noge.
