Ovo je prvi puta da je zadnje djelo legendarnog autora “Pustolovina Huckleberryja Finna” i “Pustolovina Toma Sawyera” objavljeno u cjelosti.
"To je bila Twainova izričita želja, nije želio da autobiografija bude u potpunosti objavljena dok ne prođe točno sto godina od njegove smrti..."
...kaže Robert Hirst, urednik autobiografije koju je izdala University of California Press i koja je rukopis i čuvala od 1949. godine. Hirst dodaje da je Twain na taj način želio imati slobodu da bude otvoren i iskren u svojim razmišljanjima, da piše bez razmišljanja o mogućim posljedicama.
"Twain je bio osjetljive naravi. Često je govorio ružno i negativno o drugima, ali zapravo nije mu bila želja ili namjera vrijeđati njihove osjećaje, no nije želio niti da ga se drugi klone zbog tih njegovih mišljenja i stavova," kaže Hirst.
O incidentu na Filipinima, primjerice, tijekom španjolsko-američkog rata, 1898. godine, u kojemu su američki vojnici, navodno, pobili šest stotina muškaraca, žena i djece koji su se sklonili u krateru jednog uspavanog vulkana.
"Kad kritizira naše imperijalističko ponašanje na Filipinima, to ostavlja dojam, ima odjeka kod nas, jer i u vlastitoj smo povijesti vidjeli primjere sličnog ponašanja. Puno je toga u Twainovoj autobiografiji što nas se doima vrlo novim, vrlo suvremenim. Twain je ka budućnosti uvijek i okrenut, ne osvrće se na prošlost."
Hirst kaže da je i format Twainove autobiografije nešto novo i neobično – serija diktata koje je pisac započeo 1906., u dobi od 70 godina, bez nekog kronološkog redoslijeda, birao je arbitrarno i slobodno neke njemu zanimljive dijelove svog života. I budući da nema kronološkog redoslijeda, čitatelj može početi s bilo kojeg mjesta i saznati štošta o ljudima koji su Twainu poslužili kao inspiracija ze neke njegove likove ili saznati kako je, kao dijete, sam prebolio ospice ili o njegovim kasnijim susretima s predsjednikom Groverom Clevelandom ili s Helen Keller. I sve je protkano Twainovim poznatim smislom za humor.
“Prva stvar koju sam ikada izrekao,” piše Twain, “bila je laž. Rekao sam da me je nekakva pribadača smetala, da me je pikala, a to nije bila istina. Od tog me je trenutka uvijek zanimala i privlačila velika umjetnost laganja. Nekad za razonodu, a nekada za dobit.”
Robert Hirst:
"Ja doista vjerujem da se upravo zbog humora Twainu uvijek i vraćamo. Zabavan je, zabavno ga je čitati jer nikada ne znate kad će reći nešto smiješno."
Twain je svoje memoare diktirao tri i pol godine. Završava ih sa smrću svoje najmlađe kćerke, Jean, koja je umrla 1909. godine. Patila je od epilepsije, odnosno padavice. Jean se upravo vratila kući iz jedne ustanove u kojoj je dobijala njegu i pripremala je Bozić za oca. Umrla je na Badnjak, dok se kupala u kadi. Twain piše o njoj i kaže “ovo je zadnji dio, kraj autobiografije.”
Twain je umro idućeg travnja. Od autobiografije se nadao prihodima za svoje kćeri, nakon njegove smrti, jer bojao se da će prava na tiskanje njegovih djela ubrzo isteći. Unatoč njegovom upozorenju da se autobiografija ne objavljuje prije isteka sto godina po njegovoj smrti, autor je sam, kaže urednik Robert Hirst, objavio neke dijelove još za svoga života.
"Dobro je znao, a isto tako i njegov tadašnji izdavač, kako stvarati publicitet, znali su da je dobra reklamna strategija ponuditi za objavljivanje neke manje dijelove, ali istodobno dati na znanje da cijelu knjigu možete čitati tek kad Twain umre."
Prvi od tri sveska tiska se sada u šestom izdanju. Twainova autobiografija ne otkriva ništa novoga o njemu. Ona je privlačno štivo zato što je svojevrsna prilika za razgovor s Twainom. “Istina,” kaže Robert Hirst, “čitatelj nema Twainu bas puno za reći, ali većina nas je zadovoljna Twaina slušati.”
