Imena Harriet Quimby, Matilde Moisant, Bessie Coleman, Jacqueline Cochran, Amelia Earhart, Linda Finch… imena su avijatičarki, mnogima možda ne odmah prepoznatljiva. Prva, Harriet Quimby, umrla je još 1912. Zadnja, Linda Finch, živi u San Antoniju, tek je 61 godinu stara. U proteklih stotinjak godina, svima je njima zajednička strast bila – letenje. Svaka je od njih pisala avijatičarsku povijest.
Harriet Quimby rođena je 1875., u saveznoj državi Michigan. Rano je s obitelji preselila u područje San Francisca. Počela je kao glumica, potom u sebi otkrila dar za pisanje i kao novinarka javljala s Kube, iz Meksika, iz Evrope i Egipta. Zahvaljujući upravo svom pisanju, susrela je slavnog filmskog redatelja Davida Griffitha i napisala scenarije za sedam njegovih filmova. Godine 1910., u Harriet se probudio i interes za avijacijom; godinu kasnije, postala je prva Amerikanka s dozvolom za pilotiranje. Već u travnju 1912. – prva žena koja je preletjela Engleski kanal. Samo tri mjeseca kasnije, Harriet Quimby izgubila je život u jednom aeromitingu kraj Bostona.
Druga Amerikanka koja je dobila dozvolu za pilotiranje bila je Matilde Moisant. Zajedno s Harriet Quimby učila je letjeti u avijatičarskoj školi svog brata, na Long Islandu. Na svom prvom aeromitingu potukla je rekord svoje prijateljice Harriet, kao i onaj Francuskinje Helene Dutrieu, leteći svojim monoplanom na tada nevjerojatnih 366 metara. Često je letjela na visinama većima od onih na kojima su tada letjeli muški piloti. Let u mjestu Wichita Falls, u Texasu, u travnju 1912., bio je umalo i njen zadnji. Iz zapaljenog zrakoplova, i samu u plamenu, izvukli su je u zadnji trenutak. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, služila je Crvenom križu. Ali ne iz zraka nego na zemlji!
Bessie Coleman, rodom iz Atlante, u Texasu, brala je, kao dijete, pamuk. Njena je majka čvrsto odlučila da će sve njeno trinaestoro djece dobiti obrazovanje. Bessie je završila srednju školu, krenula u Chicago i otkrila – avione. U Americi nije mogla naći avijatičarsku školu koja bi je primila. Dozvolu za pilotiranje dobila je u Parizu. Bessie Coleman je bila prva crnkinja koja je dobila dozvolu za pilotiranje i postala prvom ženom s međunarodnom pilotskom dozvolom. Po povratku u Sjedinjene Države, Bessie je čvrsto naumila otvoriti školu pilotiranja za crnce. Njeni su egzibicijski letovi, međutim, privlačili publiku svih boja kože. Svoj je cilj – otvaranje škole – gotovo već bila i ostvarila kad je, 30. travnja 1926., za leta, nad Orlandom, u Floridi, tragično izgubila život. Nevezana, ispala je iz aviona koji se obrušavao. Bile su joj samo 33 godine. Njena kratka avijatičarska karijera inspirirala je, međutim, mnoge druge mlade Amerikance afričkog porijekla da krenu njenim stopama. Svake godine, na obljetnicu njene smrti, oni i lete nad grobom “Brave Bessie”, Hrabre Bessie, u Chicagu, gdje je sahranjena, i u njenu čast spuštaju cvijeće iz zrakoplova.
Jacqueline Cochran, iz Pensacole, u Floridi, u trenutku svoje smrti, 1980., držala je broj avijatičarskih rekorda veći od bilo koga drugoga u povijesti letenja, muškaraca ili žena. Nahoče, sa osam je godina već radila u jednoj predionici pamuka, u državi Georgia. Letjeti je počela 1932. godine. Na početku Drugog svjetskog rata, stigla je u Englesku, pilotirajući bombarderom. Podučavala letu Britanke, a po povratku u Ameriku, kao direktorica Women’s Air Force Service Pilots, i mnoge druge Amerikanke. Osamnaestog svibnja 1953., Jacqueline Cochran bila je prva žena koja je probila zvučnu barijeru. Par godina kasnije, postavila je i visinski rekord – preko 16.840 metara, i bila prva žena kojoj je za rukom pošlo “slijepo” slijetanje. F-86 Sabre, F-104G Starfighter, Beech Staggerwing i Lockheed F-104, bili su avioni kojima je pilotirala Jacqueline Cochran.
No, jos prije nje bila je vjerojatno najpoznatija od svih – avijatičarka iz Kansasa, Amelia Earhart. Dozvolu je dobila 1921., u Californiji, i novcem koji je zaradila prevozeći kamionom šljunak, odmah kupila Kinner Airster. Ali jarkocrveni Lockheed Vega 5B bio je onaj kojim će, točno pet godina nakon Lindberghovog leta - 20. svibnja 1932., Amelia poletjeti solo, preko Atlantika i u povijest ući kao prva žena kojoj je to uspjelo. Ostvarila je Amelia i nekoliko drugih solo-letova, odnijela mnoge nagrade, osvojila mnoge trofeje, napisala nekoliko knjiga, putovala s jednog kraja Amerike na drugi – promičući avijaciju, mir u svijetu i jednakost i prava žena. Prvog lipnja 1937., Amelia Earhart je, s navigatorom Fredom Noonanom, dvomotorcem Lockhheed Electra, poletjela iz Californije, u smjeru istoka, na put oko svijeta, duž ekvatora. Htjela je tim letom okruniti svoju legendarnu karijeru. Prvo odredište bio je San Juan, u Puerto Ricu. Potom sjeverni rub Južne Amerike i dalje Afrika, Crveno more, Karachi, Singapur, Java, Australija….Negdje između Nove Gvineje i otoka Howland, nakon 35.000 prijeđenih kilometara i otprilike 11.000 kilometara do cilja, 18. srpnja 1937., Amelijin je avion nestao. Na osobni zahtjev predsjednika Roosevelta, pokrenuta je bila sveobuhvatna potraga. Bez uspjeha. “Lady of the Air”, kako su je zvali, Amelia Earhart sa svojim je navigatorom i svojim avionom nestala u Pacifiku, bez traga. Američki konstruktor aviona i helikoptera, Igor Sikorsky reći će:”Vjerujem da je u teškim i opasnim danima letova na dugim relacijama bilo malo jakih i iskusnih muškaraca koji su u stanju bili doprinjeti onoliko koliko je Amelia Earhart doprinjela za svoje suviše kratke karijere i života.” Svojem suprugu, Georgeu Putnamu, Amelia je na koricama knjige ostavila ovu poruku:”Znaj da sam svijesna opasnosti. Hoću ovo napraviti zato što hoću. Žene moraju probati sve ono isto što i muškarci. Ako ne uspiju, njihov neuspjeh drugima treba biti samo izazov, da one probaju.”
Prva žena koja će uspješno letjeti cijelom Amelijinom rutom bit će Geraldine Mock, 1964.godine. Šezdeset godina nakon Amelijinog leta, 1997., isto će učiniti i businesswoman i povjesničarka avijacije iz San Antonija, Linda Finch. Za razliku od Geraldine Mock i nekoliko drugih, Linda je na put krenula istim, povijesnim modelom aviona kojim je i Amelia Earhart - Lockheed Electri 10E. Sama ga je obnovila i rekonstruirala. Jedina razlika između Amelijinog i Lindinog aviona bila je, u Lindinom, suvremena navigacijska i komunikacijska oprema. Slijedeći istu, Amelijinu rutu, sletjevši 34 puta u 18 zemalja svih šest kontinenata, dva i pol mjeseca kasnije, Linda Finch je let završila tamo gdje ga je i počela – u Oaklandu, u Californiji.
Harriet Quimby, Matilde Moisant, Bessie Coleman, Jacqueline Cochran, Amelia Earhart, Linda Finch….održavale su i krijepile američki duh, od onih prvih do najnovijih dana avijacije, svojom odvažnošću služile kao inspiracija mnogima, ženama i muškarcima, ali kurs su odredile – ženama. Da bi i one mogle letjeti!
