Jedan fosil, nedavno otkriven u planinskoj pećini u Sibiru, pruža nove i uzbudljive naznake o porijeklu ljudske vrste. U članku, objavljenom u časopisu Nature, ekipa njemačkih znanstvenika piše da testiranje DNK iz 40 tisuća godina starog malog prsta ukazuje da je on pripadao ljudskoj jedinki nove potskupine izumrlih ljudi. U međuvremenu, jedna druga studija bavi se pitanjem na koji način su se klimatske promjene očitovale na te prethistorijske pretke čovjeka.
Razotkrivanje tajni podrijetla čovjeka za Ricka Pottsa je svakodnevni posao: već više od 25 godina, taj paleoantropolog, iz Institucije Smithsonian, u Washingtonu, vodi ekspedicije u Istočnu Afriku na istraživanja načina prilagodbe naših davnih predaka na promjene klime i krajolika.
"Kad se uspinjete nekim brežuljkom u tom erodiranom području Kenije, vidite sloj za slojem naznake da je tu nekad bilo jezera, ali njega već davno nema. Onda vidite da je, nakon toga, vulkanska erupcija prekrila čitavo okolno travnato područje, pa su životinje morale napustiti taj kraj. Slijepi period kad je tu prolazila rijeka, onda ponovno imate jezero, onda jaku sušu … I sve tako, slojevi jedan za drugim pokazuju poglavlja o klimatskim promjenama," kaže Potts.
Potts kaže da su prethistorijske klimatske promjene, kako izgleda, koincidirale s prekretnicama u evoluciji ljudske vrste, poput pojave dvonožnog hoda, razvitka većeg mozga i stjecanja umijeća u izradi alatki: "Uspjelo nam je istražiti kako su se ti tvorci alatki, koristeći kamene sjekire stotinama tisuća godina, uspjeli prilagoditi. No, onda vidite period kad su uvjeti okoliša postali vrlo ekstremni i tada nestaju kamene sjekire, a nalazimo samo tehnologiju posve malih pomagala. Recimo, mali koštani vršci, pričvršćeni na strijele, koji su našim direktnim precima – točno prije nastanka naše vlastite vrste – omogućili lov životinja, ali i izradu raznih drugih predmeta."
Veza između klime i evolucije ljudske vrste predmet je nove studije američkog Nacionalnog vijeća za istraživanja. Andrew Hill, profesor antropologije pri Sveučilištu Yale, jedan je od znanstvenika koji su radili na toj studiji. On kaže da su nastojanja da se bolje razumije povezanost između klime i evolucije ograničena velikim vremenskim razmacima u fosilnim nalazima.
"Kad god nešto otkrijete, vjerojatno je da postoji nešto što je tome prethodilo a što još niste otkrili, tako da datiranje podrijetla tih predmeta nije precizno. Što više ima nalaza, to je i datiranje bolje. Što je veći nalaz fosila, to je vjerojatnije da ćete imati točniju procjenu prvog pojavljivanja nekog ponašanja. Trenutno smo tu manjkavi i trebamo više istraživati," kaže Hill.
Hill kaže da studija Nacionalnog vijeća za istraživanja preporuča značajno pojačanje napora za lociranjem dodatnih arheoloških nalazišta. U tu svrhu ističe se, kaže on, korisnost uporabe daljinskih senzora na satelitima i letjelicama bez ljudske posade, koji razlikuju vrste tla – recimo, vulkanske stijene nasuprot arheološki često bogatim taložnim stijenama. Preporuča se i mnogo intenzivnije bušenje i izvlačenje uzoraka slojeva iz isušenih dna jezera, te s dna mora na područjima gdje su se razvili rani ljudi.
Uz to, korištenje kompjuterskih klimatskih modela, temeljenih na podacima o temperaturi, padalinama i vegetaciji uz nalazišta ljudskih fosila, može biti ogromna pomoć ne samo za rekonstrukciju davno nestalih okolišta, nego i za bolje razumijevanje znanosti o klimatskim promjenama u naše vlastito vrijeme, kaže Andrew Hill.