Svakog dana u svijetu se baca polovica svjetske proizvodnje hrane. Kako odmiču jutarnji sati, gomila odbačene hrane na rimskoj tržnici Campo dei Fiori sve je veća i veća. Vreće pune salate, mrkve.. . čekaju da ih pokupe čistači, na kraju dana. I to je tek minijaturni dio onoga što završava u smeću širom svijeta, svake godine. Prema najnovijem istraživanju, svake se godine u svijetu zapravo baci polovica proizvedene hrane.
Istraživanje, koje je provela britanska Ustanova strojarskih inženjera (Institution of Mechanical Engineers), pokazuje da od četiri milijarde tona hrane, koliko se u svijetu proizvede svake godine, u smeću završava do dvije milijarde tona, odnosno između 30 do 50 posto od ukupne količine proizvedene hrane.
“Često bacamo s tanjura, zaboravljamo mlijeko u hladnjaku pa ga bacamo jer mu je istekao rok trajanja. Morali bismo biti pametniji pri kupovini,” kaže jedan stanovnik Rima.
A jedan prodavač na tržnici Campo dei Fiori: “Mi, prodavači, puno toga bacamo, ali i kupci – nose kući svježe kupljene proizvode, onda iz hladnjaka vade i bacaju stare. Ja mislim da se baci najmanje 30% proizvedene hrane.”
Problemi skladištenja, transporta i loša poljoprivredna praksa razlozi su koji se najčešće navode za bacanje hrane. No, kako naglašava Robert Van Otterdijk, dužnosnik Organizacije za hranu i poljoprivredu, specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda – postoji jasna razlika između gubitka i bacanja:
“Gubitak hrane odnosi se na proizvode koji se u ciklusu proizvodnje pokvare i zbog toga nikad ne dospiju do trgovine ili tržnice. To nije nešto što je namjerno. A onda postoji i ono drugo – bacanje hrane koja dolazi do potrošača, koja je za potrošnju ispravna, ali je ljudi, mahom prodavači i potrošači, jednostavno bacaju.”
Prema izvještaju Ustanove strojarskih inženjera, svake godine u Indiji se gubi do 21 milijuna tona žita zbog neadekvatnih sustava skladištenja i distribucije.
U zemljama jugoistočne Azije, gubitak riže može iznositi od 37 do 80% cjelokupne proizvodnje.
Najviše hrane gubi se, stoji u izvještaju, u industrijaliziranim zemljama, gdje 30% proizvedene hrane nikad ne dospije do tržišta jer ne zadovoljava kriterij selekcije koji se zasniva, uglavnom, na izgledu namirnica.
Supermarketi žele prodavati voće i povrće koje lijepo izgleda i ako je jedan komad loš i neatraktivan, baca se često cijela vreća.
“U nerazvijenim zemljama, razina siromaštva je općenito viša, ljudi sebi jednostavno ne mogu dozvoliti bacanje hrane. Istraživanja koja smo vodili u tim zemljama prije godinu i pol pokazala su da je količina hrane koju potrošači bace zanemariva, godišnje manje od 10 kilograma po glavi stanovnika,” kaže Van Otterdijk.
Najnoviji izvještaj govori da trgovci na malo u industrijalizranom svijetu bace više od milijun i pol tona hrane svake godine.
Ali za rasipanje hrane izvještaj optužuje i domaćinstva – samo u Velikoj Britaniji ona godišnje bace sedam milijuna tona hrane.
U dijelovima Evrope i u Sjevernoj Americi, kaže Van Otterdijk, “količina hrane koju samo potrošači bace – više od 100 kilograma godišnje - više nego deset puta je veća od one u nerazvijenim zemljama.”
U zaključku studije rečeno je da bi hrana bačena u razvijenom svijetu mogla prehraniti gladne u nerazvijenim zemljama.
Istraživanje, koje je provela britanska Ustanova strojarskih inženjera (Institution of Mechanical Engineers), pokazuje da od četiri milijarde tona hrane, koliko se u svijetu proizvede svake godine, u smeću završava do dvije milijarde tona, odnosno između 30 do 50 posto od ukupne količine proizvedene hrane.
“Često bacamo s tanjura, zaboravljamo mlijeko u hladnjaku pa ga bacamo jer mu je istekao rok trajanja. Morali bismo biti pametniji pri kupovini,” kaže jedan stanovnik Rima.
A jedan prodavač na tržnici Campo dei Fiori: “Mi, prodavači, puno toga bacamo, ali i kupci – nose kući svježe kupljene proizvode, onda iz hladnjaka vade i bacaju stare. Ja mislim da se baci najmanje 30% proizvedene hrane.”
Problemi skladištenja, transporta i loša poljoprivredna praksa razlozi su koji se najčešće navode za bacanje hrane. No, kako naglašava Robert Van Otterdijk, dužnosnik Organizacije za hranu i poljoprivredu, specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda – postoji jasna razlika između gubitka i bacanja:
“Gubitak hrane odnosi se na proizvode koji se u ciklusu proizvodnje pokvare i zbog toga nikad ne dospiju do trgovine ili tržnice. To nije nešto što je namjerno. A onda postoji i ono drugo – bacanje hrane koja dolazi do potrošača, koja je za potrošnju ispravna, ali je ljudi, mahom prodavači i potrošači, jednostavno bacaju.”
Prema izvještaju Ustanove strojarskih inženjera, svake godine u Indiji se gubi do 21 milijuna tona žita zbog neadekvatnih sustava skladištenja i distribucije.
U zemljama jugoistočne Azije, gubitak riže može iznositi od 37 do 80% cjelokupne proizvodnje.
Najviše hrane gubi se, stoji u izvještaju, u industrijaliziranim zemljama, gdje 30% proizvedene hrane nikad ne dospije do tržišta jer ne zadovoljava kriterij selekcije koji se zasniva, uglavnom, na izgledu namirnica.
Supermarketi žele prodavati voće i povrće koje lijepo izgleda i ako je jedan komad loš i neatraktivan, baca se često cijela vreća.
“U nerazvijenim zemljama, razina siromaštva je općenito viša, ljudi sebi jednostavno ne mogu dozvoliti bacanje hrane. Istraživanja koja smo vodili u tim zemljama prije godinu i pol pokazala su da je količina hrane koju potrošači bace zanemariva, godišnje manje od 10 kilograma po glavi stanovnika,” kaže Van Otterdijk.
Najnoviji izvještaj govori da trgovci na malo u industrijalizranom svijetu bace više od milijun i pol tona hrane svake godine.
Ali za rasipanje hrane izvještaj optužuje i domaćinstva – samo u Velikoj Britaniji ona godišnje bace sedam milijuna tona hrane.
U dijelovima Evrope i u Sjevernoj Americi, kaže Van Otterdijk, “količina hrane koju samo potrošači bace – više od 100 kilograma godišnje - više nego deset puta je veća od one u nerazvijenim zemljama.”
U zaključku studije rečeno je da bi hrana bačena u razvijenom svijetu mogla prehraniti gladne u nerazvijenim zemljama.
