Nakon atentata na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja 22. studenog 1963. godine, njegova udovica Jacqueline primila je oko milijun i pol pisama sućuti. 800 tisuća pristiglo joj je u samo sedam tjedana nakon tragedije. Iako je većina tih pisama uništena, 15 tisuća je bilo poslano knjižnici John F. Kennedy u Bostonu. Tamo su ležala, netaknuta, više od četiri desetljeća. Sada su neka od njih dostupna javnosti, u knjizi nazvanoj Pisma Jackie: Sućuti ožalošćene nacije.
Gabriele Gidion živi u New York Citiyu otkad je sa svojim roditeljima emigrirala iz Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Jasno se sjeća gdje je bila i kako se osjećala kad je čula vijesti o predsjedniku Kennedyju:
"Bila sam u modnom centru na Broadwayu, kad je netko, usred sastanka, utrčao i rekao ‘Izvršen je atentat na predsjednika.’ Bili smo u totalnoj nevjerici. Naježim se samo kad ponovno pomislim na to. Postoje neki trenuci u mom životu koji ga obilježavaju – to je bio jedan od njih."
Gabriele Gidion bilo je 26 godina kad je napisala je sljedeće pismo Jackie Kennedy:
"Draga gospođo Kennedy, u mojih 26 godina, bijeg od Hitlera, odrastanje u ratnoj Kini, bijeg od komunizma, svjedočenje neuspješnoj borbi mog oca protiv raka i pogibija moje prijateljice u automobilskoj nesreći – smatrala sam da mi je sve to bila prikladna priprema za neke gorke trenutke u životu. Ipak, nikad, do prošlog petka, nisam osjetila tako očajan osjećaj gubitka i samoće…"
Pismo Gabriele Gidion jedno je od oko 250 koje je Ellen Fitzpatrick odabrala za svoju knjigu, Pisma Jackie. Kad je ova profesorica povijesti iz države New Hampshire posjetila knjižnicu Kennedy prije više od godinu dana, radila je na jednom drugom projektu: kako su Amerikanci doživljavali Johna Kennedyja kad je bio predsjednik. Kad je počela čitati pisma sućuti, kaže da je bila vrlo iznenađena onim što je otkrila:
"Bila su to pisma i iz malih mjesta, i velikih gradova, sa svih strana Amerike, čiji su autori bili vrlo različiti Amerikanci: farmeri, djeca, republikanci, američki Indijanci na rezervatima, mnogobrojna pisma američkih crnaca…Neka su bila našvrljana na komadiću papira, a druga lijepo napisana na elegantno ukrašenom papiru."
Tada je Ellen Fitzpatrick odlučila promijeniti temu svog istraživanja i usredotočiti se na ova pisma. Njihova zajednička nit je, kaže ona, iskrenost i izravnost, kao na primjer ona koju je napisao 14-ogodišnji dječak po imenu Tommy Smith. On je vidio Kennedyjeve u Dallasu pred sam atentat.
"Draga gospođo Kennedy, znam koju žalost nosite u sebi. I ja je nosim. Ja sam iz Dallasa. Vidio sam vas jučer. Nadam se da ću vas opet vidjeti. Vidio sam gospodina Kennedyja jučer. Njega više nikad neću vidjeti. Vrlo sam uznemiren jer sam ga vidio svega dvije minute prije nego što je ispaljen smrtonosni metak. Nisam mogao vjerovati što sam čuo na radiju pet minuta kasnije. Osjećao sam se kao omamljen. Za Dallas, vrijeme je stalo. Svi su šokirani i uznemireni. Suosjećam s vama i molit ću se za vas. Tommy Smith."
Povjesničarka Ellen Fitzpatrick kaže da je ubojstvo Kennedyja imalo takav emocionalni utjecaj jer su Amerikanci imali dojam da su ga osobno poznavali:
"Predsjednik Kennedy bio je prvi predsjednik kojeg je javnost mogla vidjeti na televiziji. On i Jackie Kennedy odgajali su do tada najmlađu djecu u Bijeloj kući, u vrijeme kad je njihova generacija odgajala ‘baby boomere,’ djecu rođenu odmah nakon Drugog svjetskog rata. Stoga se mnogo Amerikanaca poistovjećivalo s mladim parom u Bijeloj kući, a osjećali su i da im je televizija pritom pomogla da ih vrlo dobro upoznaju."
Osim toga, dodaje ona, to je doba bilo manje politički cinično, prije rata u Vijetnamu, koji je uvelike povećao cinizam i skepticizam brojnih Amerikanaca prema predsjedniku i njegovoj iskrenosti, te prije afere Watergate, koja je itekako narušila vjeru mnogih građana u predsjednika. Ellen Fitzpatrick kaže da povjesničari ubuduće vjerojatno nikad neće imati na raspolaganju kolekcije poput ovih pisama sućuti za svoja istraživanja. Uz mobilne telefone i elektroničku poštu, ljudi više ne šalju rukom napisana pisma kao nekoć.
No, Ellen Fitzpatrick kaže da je sretna što je kao svoj izvor informacija imala ova pisma, koja su joj omogućila da budućim generacijama dočara koliko je predsjednik Kennedy značio američkom narodu.
