Nedugo nakon ljetnih olimpijskih igara, London je od sutra ponovo olimpijski grad. Ovog puta u glavnom gradu Bitanije okupili su se paraolimpijci, njih 4.200 iz 160 zemalja. To su sportisti sa tjelesnim i psihičkim manama koje ih ne sprečavaju da naporno treniraju, učestvuju u nadmetanjima, pobjeđuju....
U najkraćem, mnogi olimpijski objekti će ponovo živjeti. Na tribinama će biti gledatelji, na sportskim borilištima sportisti, ovog puta ljudi sa vidljvim psihofizičkim nedostacima. Pod olimpijskim geslom „bolje, brže, više“ takmičiće se u 20 disciplina, od svečanog otvaranja igara 29. avgusta pa do 9. septembra.
Za početak njihovog bavljenja sportom najbitnije je naći, predosjetiti koja im sportska disciplina pruža najviše mogućnosti. I onda trenirati naporno i svakodnevno.
Georgina Callingham je jedna od najmlađih britanskih paraolimpijki. Boluje od celebralne paralize. Na pitanje šta za nju znači sport kojim se bavi, odgovara:
„Streljaštvo za mene bukvalno znači sve. Nakon što sam oboljela, život mi je krenuo unatrag sve dok nisam počela trenirati. I sada imam snažan motiv, jasan cilj .... biti što je moguće bolja.“
I britanski nogometaši-paraolimpijci su svakodnevno na terenu. Jedan od njih, Martin Sinclair, je brat nogometaša koji je igrao za olimpijski nogometni tim na ljetnoj olimpijadi. Kao i bratovljev....
„I moj san je ostvaren. Nadao se jesam, ali nisam mislio sam da ću biti izabran. Imamo dobrih, hendikepiranih nogometaša. Vrlo, vrlo je rijetko da dva brata budu jedan olimpijac, a drugi paraolimpijac“ – kaže Martin.
Mnogo je i drugih paraolimpijaca i paraolimpijki čiji je sportski san otvaren. Jedna od njih je i Kate Murray, takmičarka u streličarstvu. Od 13. godine pati od povrede kičme.
„Streličarstvo je moj život. Drži me u pokretu, osjećam se mnogo mlađa od moje 64 godine“ – kratko i uz glasan smijeh kaže Kate.
Paraolimpijske igre su pobjede, medalje.... ali i mnogo, mnogo više od toga. One su mnogim hendikepiranim prilika da svima, i zdravim i hendikepiranim, pokažu da tjelesni i pshički hendikep nije ograničenje preko kojeg se ne može.
Za iskusnu trenericu Penny Briscoe i olimpijski i paraolimpijski pokret su snažna inspiracija za hendikepirane širom svijeta. Za nju osobno....
„Sve u svemu, rad sa paraolimpijcima, i uopšte rad sa hendikepiranim sportistima, za mene je dragocjeno životno i trenersko iskustvo. Shvatila sam to vrlo brzo i poptuno se predala toj vrsti sportskog angažmana.“
Po riječima gospođe Briscoe, snaga volje hendikepiranih sportista i njihova postignuća jedan su od najboljih načina razbijanja i mijenjanja negativnih predrasuda prema osobama sa invaliditetom.
