Linkovi

Iz američke olimpijske povijesti: “Najveći američki Olimpijac svih vremena”, postavio rekorde koji će trajati desetljećima, ali oduzet će mu njegova zlata


Jim Thorpe
Jim Thorpe
Na Olimpijadi održanoj u Stockholmu, prije sto godina – 1912. – prvoj koja je realizirala originalnu ideju “oca” modernih Olimpijskih igara Pierrea de Coubertina (1896.) da svi kontinenti budu zastupljeni sportašima koji će se natjecati na istom stadionu, disciplinama petoboja i desetoboja dominirao je američki atletičar po imenu James Francis “Jim” Thorpe. Njegovo pravo ime bilo je Wa-Tha-Sko-Huk, Svijetlo nakon munje. Thorpe je bio Indijanac iz Sac i Fox/Potawatami naroda, točnije - miješanog, indijansko-evropskog porijekla, njegov djed s očeve strane bio je Irac, djed s majčine Francuz. Thorpe je rođen 1887. godine, kraj malog, izoliranog mjesta Prague, na Indijanskom teritoriju, današnja savezna država Oklahoma, kamo je Sac i Fox plemena, zajedno s mnogima drugima, sa sjevera i s istoka Sjedinjenih Država, u 19. stoljeću, relocirala savezna vlada. Rođen tri godine prije nego što su masakrom kraj Wounded Kneeja (Južna Dakota) bili okončani krvavi ratovi s Indijancima, Thorpe se cijelog života morao nositi s rasnim predrasudama i uvredama.

LAKOĆA POKRETA

Brata blizanca izgubio je kad mu je bilo 9 godina; majku kad mu je bilo četrnaest, a oca kad mu je bilo 16 godina. Thorpe je ostao siroče u svojim tinjedžerskim godinama. Sa šest godina, Thorpe je već znao pucati, jahati, postavljati stupice i loviti sa svojim ocem Hiramom, uzgajateljem konja i krijumčarem alkoholnih pića. Za tih godina, Thorpe se razvio u sjajnog kauboja koji je posebno volio raditi s divljim konjima i proučavati ljepotu i ekonomičnost njihovih pokreta. Učio je od njih i trudio se oponašati ih. Svoju izvanrednu tjelesnu građu Thorpe je dobrim dijelom stekao zahvaljujući upravo teškom radu u divljini Oklahome – razvio se u diva, moguće najboljeg atletičara svih vremena, s ovog kontinenta, i postao najslavniji američki Indijanac 20. stoljeća. Život u prirodi nedvojbeno mu je dao i njegovu slavnu lakoću pokreta. To će kasnije i navesti jednog sportskog komentatora da za Thorpea kaže: “Kretao se poput lahora.” A nedavno, olimpijskog povjesničara Billa Mallona: “Nitko nije bio njegova klasa”.

James Francis Thorpe
James Francis Thorpe
Osnovno obrazovanje Thorpe je dobio na rezervatu; škole koje je kasnije pohađao bile su također samo za Indijance – Haskell Indian Nations University, u Kansasu, i Carlisle Indian Industrial School, u Pennsylvaniji. Carlisle School, u koju se Thorpe upisao 1904. godine, bila je hibrid trgovačke škole i vojne akademije; njezina je zadaća bila prisilna kulturna asimilacija indijanske djece, značajan, ali pogrešan društveni eksperiment. Thorpe će na Carlisleu ostati do 1913. godine; prekidao je školovanje nekoliko puta, jer teško je podnosio oštra pravila škole i zatvorene prostore. Bio bi najsretniji da je i dalje, do kraja života, mogao samo loviti i raditi s konjima.

Priča o otkriću Thorpea u Carlisleu dobro je poznata, mnogo puta prepričavana. Jednog dana 1907. godine, Thorpe je tumarao kampusom kad je iznenada ugledao skupinu studenata sa završne godine kako vježbaju skok u vis. Thorpe je tada bio 1,72 metra, letvica je bila postavljena na 1,75 metra. Pitao je smije li se i on okušati. U radnom odijelu, preskočio je. Idućeg jutra, Thorpea je u svoj ured pozvao nogometni i atletski trener Carlislea Glenn “Pop” Warner. “Jesam li nešto skrivio?”, pitao je Thorpe. “Sinko, samo si oborio školski rekord u skoku u vis, to je sve,” odgovorio mu je Warner. Godine 1909., Thorpe je napustio Carlisle, da bi se okušao u poluprofesionalnom baseballu, u Sjevernoj Karolini.

NA OLIMPIJADU – ZBOG LJUBAVI

Warner ga je privukao natrag u Carlisle, 1911., obećanjem da će s njim raditi, pripremiti ga za Olimpijadu u Stockholmu. Thorpe je pristao samo zato što je htio oženiti svoju djevojku Ivu Miller. Njezina obitelj nije odobravala vezu i Thorpe im je htio dokazati da kao budući muž može u sportu zaraditi dovoljno da bi uzdržavao svoju ženu. Thorpe će Ms Miller i oženiti, 1913. godine.

Nogomet, baseball, atletske discipline, lacrosse, tenis, rukomet, hokej, boks...Thorpe se isticao u svim tim sportovima i dobrim dijelom bio zaslužan za renome koji je škola Carlisle, sa oko tisuću indijanske djece, u dobi od 6 do 24 godine, tada uživala; kad je sport bio u pitanju, ona je bila jednaka ekskluzivnim privatnim sveučilištima u gradovima Istoka, ponekad i bolja. Zahvaljujući toj svojoj svestranosti, Thorpe je postao izuzetno vješt u dvjema metodama koje današnji sportaši smatraju sastavnim elementima sportskog dostignuća – imitacija i vizualizacija. Thorpe je druge sportaše proučavao s jednakom pozornošću kao što je nekada proučavao konje i posuđivao je od njihovih metoda.

Na putu za Stockholm, na brodu Finlandia, jedan je novinar, vidjevši ga zavaljenog u ležaljci na palubi broda, upitao Thorpea: “Što radiš, Jim, misliš na svog ujaka Sitting Bulla?” “Ne, vježbam skok udalj,” odgovorio je Thorpe, sad već 1,83 i 86 kilograma. “Upravo sam preskočio 23 stope i 8 inča (7,21 m). Mislim da će to biti dosta za pobjedu.”

Prvo natjecanje bilo je u petoboju. Thorpe je osvojio prvo mjesto u četiri discipline. U bacanju koplja završio je na trećem mjestu, ali u toj je disciplini i bio najneiskusniji i najslabiji (za predolimpijskih kvalifikacija nije čak ni znao da za bacanje koplja treba zalet, bacao je s mjesta pa ipak završio kao drugoplasirani! ). U utrci na 1500 m bio je bolji od drugoplasiranog za gotovo čitavih pet sekundi.

Tjedan kasnije, trodnevni je desetoboj počeo pod teškim pljuskom. Njegov rezultat u utrci na 100 m - 11,2 sekunde - neće biti oboren do Olimpijade 1948. godine. Drugog dana, Thorpeu su nestale cipele. Warner je na brzinu, u smeću, našao dvije odbačene, nejednake, na vrijeme za skok u vis. Thorpe je u toj disciplini bio prvi. Pobjedu je odnio i na kraju dana, u utrci na 110 metara s preprekama, pretrčavši stazu za 15,6 sekundi. Brže od Boba Mathiasa, 1948. godine.

Zadnjeg dana natjecanja, u skoku s motkom i bacanju koplja Thorpe se plasirao ne treće i četvrto mjesto. A onda je, nakon devet disciplina, došla i ona posljednja, brutalna – utrka na 1500 metara, za Thorpea još uvijek u rasparenim cipelama. I s duplim soknama na jednoj nozi jer jedna je cipela bila prevelika. Njegov je rezultat bio – 4:40:01. Niti jedan olimpijski desetobojac neće ga oboriti do 1972. godine! Od mogućih 10.000 bodova, Thorpe je osvojio 8.412,95 – 688 bodova više od drugoplasiranog, Sveđanina Huga Wieslandera. Thorpeov ukupni rezultat održat će se gotovo puna dva desetljeća. Thorpe je pobijedio u osam od petnaest disciplina petoboja i desetoboja, zaradio dvije zlatne medalje.

“THANKS, KING”

Kako je tada bio običaj, medalje su se sportašima uručivale na svečanosti zatvaranja Olimpijskih igara. Često se i rado prepričava anegdota o šutljivom, skromnom i, kad je slava bila u pitanju, nonšalantnom Thorpeu koji je, na divljenje i riječi švedskog kralja Gustava V - “You, sir, are the greatest athlete in the world,” – dok mu je stavljao oko vrata zlatnu medalju za pobjedu u desetoboju, odgovorio tipično skromno, promucavši samo “Thanks, King”.

Thorpeovi uspjesi na Olimpijadi 1912., vjeruje vodeći američki autoritet za povijest Olimpijskih igara Bill Mallon, etabliraju Thorpea kao “najvećeg atletičara svih vremena, do današnjeg dana. Ono što je Thorpeu, 1912., pošlo za rukom nije niti jednom drugom atletičaru, niti Carlu Lewisu koji je, u razdoblju od 1984. do 1996., osvojio devet zlatnih olimpijskih medalja.” A i današnji bi zlatni olimpijac u desetoboju, Bryan Clay, Thorpeovo vrijeme potukao za samo jednu sekundu.

Po povratku kući, u Ameriku, Thorpe je bio dočekan svim počastima, uključujući paradu na Broadwayu. Kasnije će reći: “Čuo sam ljude kako uzvikuju moje ime, nisam mogao razumijeti da jedan čovjek može imati tolike prijatelje.”

Osvojio sam ih, znam da sam ih osvojio
.

Ali, Thorpeu će, 1913. godine, njegova zlata biti oduzeta, njegovi rezultati izbrisani, nakon što je Američka organizacija atletičara amatera - Amateur Atheltic Union (AAU) - obavijestila Međunarodni olimpijski odbor da je Thorpe nekoliko puta prije Olimpijade, tijekom dvije sezone (1909. i 1911.), igrao poluprofesionalni baseball i primao naknadu – po utakmici pet dolara. Drugim riječima, nije bio sportaš amater.

OLIMPIJSKA SLAVA REZERVIRANA SAMO ZA AMATERA?

Thorpe je tvrdio da nije bio svjestan da je činio išta krivo, da nije bio motiviran novcem nego igrom. Mnogi su ustali u Thorpeovu obranu, ali presedan za ekstremnu intepretaciju amaterizma bio je postavljen. U Thorpeovom slučaju, vjeruju mnogi, oduzimanje medalja i brisanje njegovih rekorda nije bilo samo kažnjavanje njegova kršenja elitističkog viktorijanskog kodeksa amaterizma. Cilj je bio zasjeniti Thorpea i njegova dostignuća, u čemu se, u stanovitoj mjeri, i uspjelo. Nema dokaza da je to bilo zbog njegova porijekla, ali ne treba smetnuti s uma da su Indijanci državljanstvo dobili tek 1924. godine. On sâm, po prirodi skroman i suzdržljiv, odbio se pridružiti kampanji za očuvanje vlastite reputacije, odbio je boriti se za svoje olimpijske medalje. “Osvojio sam ih, znam da sam ih osvojio,” govorio je. Ali njegova obitelj, prijatelji i mnogi drugi nastavili su zahtijevati od MOO-a da Thorpeu vrati njegove počasti. Kampanja se posebno zahuktala nakon Thorpeove smrti, 1953. godine, ali nailazila je na uporni otpor, posebno kod čovjeka koji je, od 1952. do 1972. godine, bio predsjednika MOO-a, Amerikanca Averyja Brundegea. Naime, na Olimpijadi u Stockholmu, Brundage, za kojega su govorili “samopravedan, osvetoljubiv”, natjecao se s Thorpeom u disciplinama petoboja i desetoboja, u petoboju je završio na 6. mjestu. Kad su Thorpeu medalje bile oduzete, Brundage je postao američki šampion. Brundagea će, više ili manje uvjerljivo, kriviti za sve – od “cinkanja” Thorpea MOO-u do krađe njegovih cipela za trčanje. Jedno se za Brundagea može zasigurno reći – svojim nepopustljivim stavom, inzistiranjem na strogim pravilima o amaterizmu, sâm je sebi navukao mnoge neprijatelje, među njima čitave zemlje. Njegovo povlačenje iz MOO-a, nakon posebno bešćutne reakcije na ubojstvo izraelskih sportaša u Minhenu, dočekano je bilo s uzdahom olakšanja u svijetu sporta. Unatoč riječima koje je izgovorio, ustupajući, 1972., svoje mjesto predsjednika MOO-a novoizabranom lordu Michaelu Killaninu: “Olimpijska slava je rezervirana za sportaše amatere. Profesionalci su već plaćeni.”

Na odluku MOO-a da Thorpeu oduzme medalje i da ga diskvalificira sada se gleda kao na čin koji je podržavao licemjersku i elitističku definiciju amaterizma, ali i kao na kršenje proceduralnih pravila onog vremena. Naime, prema pravilima za Olimpijadu 1912., prosvjed je trebalo uložiti prije isteka 30 dana od svečanosti zatvaranja Igara. U javnosti, u novinama (Worcester Telegram), o Thorpeovoj poluprofesionalnoj igri nije se progovorilo sve do siječnja 1913. godine, nekih šest mjeseci nakon završetka Olimpijade. Rok je, dakle, bio davno istekao za ulaganje žalbe. A postoje i dokazi da su se pitanja o Thorpeovom amaterskom statusu postavljala i puno prije Olimpijade, ali i AAU i Carlisle ignorirali su problem sve dok s njime nisu bili javno sučeljeni, 1913. godine.

ZBOG THORPEA, PALA JEDNA RUŽNA USTANOVA

Thorpe, kojemu su počele stizati privlačne ponude iz profesionalnih sportskih klubova, odmah se i povukao s Carlislea i započeo utjecajnu karijeru u profesionalnom baseballu, nogometu, pokazao se vrsnim i u košarci. Gotovo je u potpunosti zaslužan za pokretanje profesionalnog nogometa; bio je imenovan prvim predsjednikom American Professional Football League, kasnije National Football League. Upravo zbog njegove izuzetno uspješne karijere sa ekipom Canton Bulldogs, Pro Football Hall of Fame je i smješten u Cantonu, u saveznoj državi Ohio.

Odlukom MOO-a da Thorpea liši njegovih zlatnih medalja puno je lošije prošao Carlisle – studenti su optuživali Warnera (koji je u Thorpeovu odsustvu ušao u njegovu kuću, uzeo medalje i sâm ih poslao natrag u Stockholm) i upravu škole (koja je znala za Thorpeove nastupe prije Olimpijade, ali je o njima šutjela pa je bila daleko više kriva) da nisu stali u obranu Thorpea; financijski problemi i Kongresna istraga doveli su na koncu do zatvaranja škole, 1918. godine. I kao što je često slučaj s mnogim društvenim eksperimentima, tako su i najtrajniji rezultati Carlislea moguće bili oni nenamjerni i neciljani – umjesto da u svojim sudentima uništi sve indijansko, Carlisle je, zahvaljujući aferi Thorpe, stvorio novu generaciju pan-indijanskih vođa i ustanova.

Iz profesionalnog nogometa Thorpe se povukao kad mu je bila 41 godina. Bit će u stalnom pokretu – od Oklahome do New Yorka, Kalifornije, Michigana, Floride, Nevade, mnogih mjesta između i napokon opet do Kalifornije, a budući da je obitelj nekako trebalo prehraniti, a Velika depresija je počela, Thorpe se laćao mnogih i raznih poslova – nogometnog trenera, zaštitara, radnika na zemljanim radovima, prodavača automobila, soboslikara, menadžera bara... holivudskog kaskadera i glumca i javnog govornika.

Thorpeovo je zdravlje slabilo, patio je od alkoholizma; umro je, u siromaštvu, od srčanog udara, 28. ožujka 1953. godine, u Lomiti, u Kaliforniji.

KONAČNO PRAVDA!

Stvari su se konačno počele mijenjati u Thorpeovu korist početkom 70-ih godina. Brundageovim povlačenjem u mirovinu, prvo, a onda i intervencijom Kongresa kojom je nadzor nad atletičarima prenesen sa AAU na Američki olimpijski odbor, a zakonom je i izričito bilo dopušteno korporacijsko sponzorstvo olimpijskih sportaša.

U kampanji za Thorpeovu rehabilitaciju jedna stvar je još uvijek bila sporna. Nitko nigdje nije mogao pronaći kopiju pravila za Olimpijadu 1912. godine. Godinama, odgovor MOO-a je bio – nema. Trebalo je dokazati da je prekršeno bilo pravilo od 30 dana, kao rok za ulaganje prosvjeda. Pravila su, uz malo sreće i puno istraživačkog rada pisca Roberta Wheelera i njegove supruge Florence Ridlon, bila pronađena u Kongresnoj knjižnici, u srpnju 1982. godine. Crno na bijelo bilo je i prijeporno Pravilo 13 – prigovori i zamjerke na kvalificiranje natjecatelja moraju, uz depozit od 20 Švedskih kruna, biti zaprimljeni kod Švedskog olimpijskog odbora u roku od 30 dana od dodjele nagrada. A AAU je svoje pismo poslao nekoliko mjeseci kasnije! Lišavanje Thorpea njegovih medalja bilo je, dakle, ne samo nepravedno, već i nezakonito. (Usput, i prijeporno Pravilo 26 u Olimpijskoj povelji, o pravu sudjelovanja , bit će, 1990., zamijenjeno, i na snagu stupiti 1991. godine. Otada, MOO i Olimpijska povelja ne prepoznaju više razlike između sportaša amatera i profesionalaca.)

Predsjednik Američkog olimpijskog odbora William Simon već je lobirao za Thorpea, a pred novim dokazima MOO je konačno popustio. Trinaestog listopada 1982., Odbor je glasao za rehabilitaciju Thorpea, vraćanje zlatnih olimpijskih medalja. Tad je rečeno: “Ime Jamesa Thorpea bit će dodano listi atletičara koji su bili okrunjeni kao olimpijski pobjednici na Igrama 1912. godine.” Uz to je, nažalost, išla još jedna mala rečenica: “Službeni rezultati tih Igara ipak neće biti promijenjeni”. Do današnjeg dana nema u olimpijskim podacima Thorpeovih rezultata u 15 disciplina u kojima se natjecao.

VRAĆANJE MEDALJA

Od originalnih Thorpeovih medalja, međutim, nije bilo ni traga, bile su ukradene iz muzeja u Skandinaviji, u kojima su bile pohranjene. MOO je predložio izradu spomen-medalja, ali Thorpeove pristalice nisu na to pristali i uz pomoć prijatelja u Švedskoj pronađeni su bili kalupi za originalne medalje, iz 1912. godine. Napravljene su replike, od pozlaćenog srebra, i Juan Samaranch, predsjednik MOO-a, predao ih je , u Los Angelesu, 1983., trideset godina nakon Thorpeove smrti, članovima njegove obitelji, u sklopu priprema za Olimpijadu u LA-u iduće godine. No, cijelo je rješenje bilo dozlaboga nespretno – Thorpeovi su dosezi bili time, recimo, posthumno priznati, ali službeni poredak Igara u Stockholmu nije bio izmijenjen. Uz imena Norvežanina Ferdinanda Biea (petoboj) i Šveđanina Huga Wieslandera (desetoboj) jednostavno je dodano ime Jima Thorpea, kao da s tom dvojicom drugoplasiranih dijeli rezultate, i zlatne medalje, a potukao je nadmoćno obojicu, posebno Wieslandera. Obojica su uvijek govorila da su Thorpea smatrala pobjednikom i kad je Thorpe bio diskvalificiran, obojica su prvo odbila primiti zlatne medalje. Kad je Thorpe bio rehabilitiran, MOO je odbio spustiti njihova imena na niža mjesta, prema zasluženim rezultatima. Od MOO-a je bilo lijepo da konačno Thorpeovoj obitelji vrati ono što je njemu bilo oduzeto, da im uruči replike medalja, ali one nisu bile puno više od suvenira.

Thorpe se ženio tri puta, imao osmero djece. Zahvaljujući angažmanu dvojice njegovih sinova, Williama i Richarda, i Povijesnog društva Oklahome, Thorpeove medalje bile su do 4. srpnja izložene u Nacionalnom muzeju američkih Indijanaca, u Washingtonu, u okviru izložbe “Najbolji u svijetu: Indijanski sportaši na Olimpijadama”.

Thorpeova treća supruga, u znak prosvjeda protiv vlade Oklahome, koja je odbila podići Thorpeu spomenik, uklonila je, protiv volje njegove djece, njegove posmrtne ostatke iz Oklahome i prenijela ih u istočnu Pennsylvaniju, u malo mjesto opskurna imena čiji oci su glavu razbijali kako privući turiste. Vjeruje se da je Mrs. Thorpe #3 imala novčane koristi, ali mjesto u Pennsylvaniji promijenilo je ime u Jim Thorpe i podiglo mu veliki spomenik. Dok Thorpeova obitelj vodi bitku za vraćanje očevih posmrtnih ostataka u Oklahomu, gdje je on sâm želio biti pokopan, priprema se i za Olimpijadu – plan je, nakon Nacionalnog muzeja američkih indijanaca, uz stotu obljetnicu očevih pobjeda,Thorpeove medalje izložiti i u Londonu.

U anketi koju je među ljubiteljima sporta proveo ABC Sports, Jim Thorpe je, zajedno s Muhammadom Alijem, Jessejem Owensom, Babe Ruthom, Jackom Niklausom, Michaelom Jordanom proglašen najboljim sportašem 20. stoljeća. ESPN ga je stavio na sedmo mjesto najboljih sjevernoameričkih sportaša stoljeća; godine 1999., Associated Press ga je stavio na treće mjesto svoje liste najboljih sportaša stoljeća, odmah iza Babe Rutha i Michaela Jordana, ali 1950., u anketi koju je AP proveo među 400 sportskih novinara, Thorpe je proglašen “najvećim sportašem prve polovice 20. stoljeća, ispred voljenog Babe Rutha, koji je dobio samo 86 glasova, Thorpe – 252! Te iste, 1999. godine, AP je Thorpea proglasio i “najboljim nogometnim igračem prve polovice 20. stoljeća.”

Jim Thorpe je uveden u Pro Football Hall of Fame, u College Football Hall of Fame, u U.S. Olympic Hall of Fame, National Track & Field Hall of Fame. Njegova priča je složena i potresna, ali ime mu je na pravim mjestima.

“Tu i tamo, nađe se onih koji su izuzetno nadareni. Moja sjećanja me vraćaju na Jima Thorpea. Nikad u životu nije trenirao, ali sve je mogao bolje od bilo kojeg nogometnog igrača kojega sam ikada vidio,” rekao je predsjednik Dwight Eisenhower koji je, 1912. godine, igrao u ekipi US Army protiv ekipe Carlislea, kojom je predvodio Thorpe. I koja je porazila protivnika, u čijem sastavu je, eto, bio i budući predsjednik Sjedinjenih Država.

Thorpe je američki nogomet volio više od bilo kojeg drugog sporta. Ali, na cijelu je američku sportsku povijest ostavio neizbrisivog traga.
XS
SM
MD
LG