Svakodnevna izvješća o krizi nuklearnog reaktora u Japanu razbudila su strahovanja od izloženosti zračenju diljem svijeta. No, koliko bismo se trebali plašiti nečega što ne možemo niti okusiti a niti vidjeti? Znanstvenici upozoravaju da nas razne količine zračenja bombardiraju svakog dana, od rendgenskih zraka, pa do sunčeva svjetla … ozrači nas čak i banana!
Prizor atomske eksplozije nalik gljivi još uvijek mnoge ljude podsjeća na hladnoratovsku utrku u naoružanju i sveprisutni strah od nuklearnog uništenja. Prije više od 60 godina, kamera je snimila testiranje jedne od prvih atomskih bombi u pustinji na jugoistoku Sjedinjenih Država. Dvije atomske bombe uništile su Hirošimu i Nagasaki i dovele do kraja Drugog svjetskog rata.
Kasnije, Amerikanci i Sovjeti su naučili da se plaše jedni drugih. Djecu se učilo da se zavuku pod klupe u vježbama zaštite od zračnog napada, kao da bi ih to spasilo od posljedica zračenja koje nije bilo okom vidljivo.
No, istodobno dok je nuklearna energija smatrana oružjem masovnog uništavanja, ona je bila promicana i kao čisti i praktički neograničeni izvor električne struje. Tek su dvije nuklearne katastrofe - 1979. u elektrani na otoku Tri milje, u Sjedinjenim Državama, te 1986. u sovjetskom reaktoru u Černobilu - ponovno razbudile strahovanja javnosti od zračenja.
Ruski znanstvenik i ekolog Aleksej Jablokov stručnjak je za zračenje i nuklearnu sigurnost. On kaže da je Černobil ispustio tisuću puta više radioaktivnih čestica u atmosferu nego Otok tri milje, te da je sovjetska vlada potrošila dragocjeno vrijeme - 36 sati! - pokušavajući sve zataškati nakon prve eksplozije.
Tisuće života bile su izgubljene, kaže on, a ljudski je danak vidljiv i 25 godina kasnije: "Nekoliko je generacija pogođeno Černobilom: tu su genetska oštećenja, zdravstveni problemi … to je tako ogromno da je nemoguće zaboraviti Černobil."
Sada je katastrofa u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukušima ponovno rasplamsala strahovanja od zračenja u čitavom svijetu. No, jesu li ona realistička?
Gerald Epstein iz Američke udruge za napredak znanosti kaže da bi mnoge ljude vjerojatno iznenadilo da znaju da smo svi mi praktički uronjeni u oblak zračenja niske razine: "Sav život na Zemlji razvio se u takvom okruženju. Svi ljudi koji su ikad živjeli i mi danas živimo sa zračenjem svugdje oko nas. Kakve god posljedice, one su tu uvijek bile. Pitanje je: jesmo li u povećanoj opasnosti od onoga što bi moglo biti ispušteno iz reaktora? U gotovo svakoj situaciji, kakav god bio povećan rizik, on je ipak vrlo malen."
Svaki put kad putnici prođu kroz sigurnosni pregled prije ulaza u zrakoplov, oni su izloženi zračenju. Kako se taj zrakoplov uzdiže sve više i više, ti isti putnici dobiju još jednu majušnu dozu zračenja od kozmičkih zraka u atmosferi.
Epstein kaže da postoji prirodno zračenje u kamenu od kojeg gradimo zgrade i u tlu oko njih. Zračenje dolazi i od medicinskih dijagnostičkih naprava i od kalija u nekom voću i povrću: "Dio svog kalija koji pojedemo nalazi se u njegovom radioaktivnom obliku. Upravo radioaktivni oblik kalija čini dio pozadinskog zračenja kojemu smo izloženi čitavo vrijeme."
Kratko nakon nesreće u Japanu, mnoge ljekarne u Sjedinjenim Državama izvijestile su da brojni građani traže kapsule kalijevog jodida koje bi ih, kako su vjerovali, zaštitile od radioaktivnog joda ispuštenog iz nuklearke Fukušima. "Ne vjerujem da ima štete bilo s jedne ili s druge strane. No, šteta koju pokušavaju izbjeći mogla bi biti manja od one koju bi mogle izazvati same tablete," kaže Epstein.
Gerald Epstein prognozira da će mnoge zemlje ponovno razmisliti o svojim planovima gradnje nuklearnih elektrana u neposrednoj budućnosti. Ako od toga odustanu, morat će se otkriti drugi izvori električne struje, izvori koji će i sami donijeti potencijalni rizik po javno zdravlje. Još jednom, javnost će morati odlučiti koliku razinu rizika je voljna tolerirati.