Njemačka nogometna reprezentacija na nedavnom je svjetskom prvenstvu pobudila pozornost ne samo izvrsnom igrom već i svojom etničkom raznolikošću. Od 23 igrača, čak ih je 11 bilo imigrantskog podrijetla. Iako je ova činjenica često naglašavana kao dokaz sposobnosti Nijemaca da usvoje društvo integriraju ljude različitih nacionalnosti, neki to i poriču. Treće mjesto na svijetu njemačkoj je reprezentaciji zajamčio Sami Khadira, u posljednjim minutama utakmice s Urugvajem. Khadirin je otac u Njemačku došao iz Tunisa.
Osim Samija Khadire, za njemačku su reprezentaciju na ovom svjetskom prvenstvu igrali nogometaši s korijenima širom svijeta – od Bosne i Hercegovine, Brazila i Gane pa do Nigerije, Poljske i Turske. U Njemačkoj se ovih dana često naglašava da je nogometna reprezentacija – primjer etničke integriranosti za cijelu zemlju. Useljenici i njihovi potomci čine 15 posto ukupnog stanovništva Njemačke, koja ima oko 82 milijuna stanovnika. Većinom su to gastarbeiteri i njihova djeca i unuci. Oni, međutim, tek u posljednjih desetak godina lakše dolaze do njemačkog državljanstva. Ozcan Mutlu zastupa Stranku Zelenih u pokrajinskom zakonodavnom tijelu Berlina. Iako je državljanin postao prije dvadeset godina, ovaj njemački političar turskog podrijetla kaže da ga mnogi kolege i danas smatraju – 'drugačijim': "Mogu se ja osjećati kao Nijemac, mogu sanjati na njemačkom, mogu se njemački ponašati a mogu i psovati na njemačkom… Međutim, ja sam za njih još uvijek 'Turčin' i to vam pokazuje kako je situacija još uvijek problematična".
Ozcan Mutlu smatra da velik broj Nijemaca vjeruje u homogenu naciju, a ne u etnički pluralizam. On navodi primjer Thila Sarrazina, člana Upravnog odbora njemačke Središnje banke, koji je nedavno izjavio da useljenici Njemačku čine 'glupljom', jer su 'slabo obrazovani, a rađaju puno djece': "Na žalost, dobar dio javnosti nije ovu izjavu osudio kao rasizam i ksenofobiju. Još su ga pohvalili - kako je samo hrabar - jer je rekao nešto što se drugi ne usuđuju reći. Drugi su pak rekli da se krivo izrazio, ali da je izjava – točna. Manjina je izjavu osudila kao rasističku i – glupu".
Međutim, činjenica jest da su useljenici – u prosjeku – slabije obrazovani. Jedno izvješće njemačke vlade pokazalo je da je u gimnazijama manje djece iz imigrantskih obitelji, što onda utječe i na upis na fakultet. To, pak, dovodi do problema u pronalaženju dobro plaćenog radnog mjesta. Međutim, ima i kritika da mnogi useljenici žive u samo-izolaciji, u vlastitim gradskim četvrtima gdje se često uopće ne govori njemački jezik. Joachim Pfeiffer, parlamentarni zastupnik vladajuće Kršćansko-demokratske unije, kaže da država treba zajamčiti da svaki građanin govori njemački jezik: "U Njemačkoj se govori njemački. To nije olakotna okolnost za Turke, kojih je kod nas oko dva i pol milijuna. Oni često zbog toga ne mogu funkcionirati u našem društvu, a niti u našoj ekonomiji".
U velikim gradovima Njemačke brojne su ustanove koje rade na integraciji useljeničkih zajednica. Razmjerno je mnogo i televizijskih i radio programa koji – na jeziku useljenika – objašnjavaju njemački politički sustav i vrijednosti njemačkog društva. Cilj svih njih je učiniti Njemačku što sličnijom nacionalnoj nogometnoj reprezentaciji, u kojoj nije bilo razlike između 'stranaca' i domaćih', i za koju su u Njemačkoj navijali svi – bez obzira na nacionalnost.