Godine 1910., pedeset godina nakon završetka američkog Građanskog rata i nakon ukidanja, iste 1865. godine, ropstva, trinaestim amandmanom na Ustav Sjedinjenih Država, 89% posto crnaca još je uvijek živjelo na Jugu, osamdeset posto njih u ruralnim područjima. Ali uskoro će početi jedna od najvećih seoba u povijesti Sjedinjenih Država.
Počevši s 1913. godinom, južnjačka polja pamuka pogodio je niz nepogoda – prvo, nagli pad cijena pamuku, zatim je pamukov cvjetar, nametnik na čahurama pamuka u kojima se nalazi sjeme biljke, zarazio ogromna područja, a onda, 1915., područja uz rijeku Mississippi zadesilo je nekoliko poplava. Mnogi crnački napoličari izgubili su tada sve što su imali.
U isto vrijeme, pritjecanje stranih doseljenika u sjeverne dijelove SAD-a usporilo je, zbog Prvog svjetskog rata, ali potražnja za industrijskom robom bila je sve veća u gradovima Sjevera, a nestašica radne snage sve ozbiljnija. Tada je i počela velika seoba s Juga, crnci su masovno napuštali farme, u potrazi za poslom u gradovima. Samo u razdoblju od 1915. do 1920. godine, u gradove Sjevera pristiglo je više od milijun crnaca. I još milijun u idućih deset godina. Istodobno, desetine tisuća migrirale su i na zapad Amerike, u Texas, naročito u Californiju. Do 1940., unatoč dugom razdoblju teške ekonomske krize, na sjeveru, a i na zapadu zemlje, već je živjela gotovo četvrtina cjelokupnog crnačkog stanovništva. Trend se nastavio i tijekom Drugog svjetskog rata pa je do 1960. godine već 40% svih crnaca živjelo izvan američkog Juga, od toga 75% u gradovima. S tom seobom, s ruralnog Juga u njihove nove domove u gradovima, rodila se i nova crnačka kultura. U razvoju političkog, intelektualnog i kulturnog života Afroamerikanaca, važnu je ulogu odigralo nekoliko američkih gradova.
U Atlanti, savezna država Georgia, veći broj crnačkog stanovništva bilježi se tek nakon Građanskog rata; krajem 19. stoljeća, crnci već čine polovicu gradskog stanovništva. Rasno polarizirana, Atlanta postaje, 1915. godine, sjedište obnovljenoj organizaciji Ku Klux Klana. U veljači 1949., mjesto pastora sada povijesne Atlantine Ebenezer baptističke crkve preuzima od svoga oca tada 19-godišnji Martin Luther King, Jr. Šezdesetih godina, King staje na čelo pokreta za građanska prava i svojoj rodnoj Atlanti donosi istaknuto mjesto među američkim gradovima značajnima u povijesti Afroamerikanaca.
Posebno, i tragično, poglavlje u povijesti pokreta za građanska prava pripada Birminghamu, savezna država Alabama. Godine 1963., četiri crnačke djevojčice poginule su kad je bomba eksplodirala pred baptističkom crkvom na 16. Ulici, inače popularnom okupljalištu aktivista za građanska prava. Incident je u Birminghamu izazvao val nasilja. Martin Luther King će biti i uhićen za tih anti-segregacijskih prosvjeda. Iz zatvora, šalje svoj slavni i rječiti proglas – Pismo iz birminghamskog zatvora – u kojemu kaže: “Nepokoravanje nepravednim zakonima moralna je obaveza svakog pojedinca.” Neke od najsnažnijih fotografija, kojima je dokumentiran pokret za građanska prava, potječu upravo iz Birminghama – brutalni prizori, primjerice, u kojima policijski psi napadaju sudionike crnačkih prosvjeda.
Kad je počela “velika seoba” s Juga, Chicago, Illinois, bio je jedan od prvih gradova koje je zapljusnuo veliki val crnačkog stanovništva. Godine 1910., u Chicagu je živjelo oko 44.000 crnaca; samo 20 godina kasnije taj se broj popeo na 240 tisuća. Dvadesetih i 30-ih godina, sa crnačkom zajednicom Chicaga – njenom živom jazz i bluez scenom, njenim značajnim srednjim staležom, njenom političkom moći - mogla se mjeriti samo ona newyorškog Harlema. Godine 1928., u Chicagu je izabran prvi crnački kongresman – republikanac Oscar De Priest. Chicago je, međutim, ostao segregiran do 1966., kad je Martin Luther King u njemu pokrenuo Pokret za slobodu (Freedom Movement) i potaknuo na rasnu integraciju u rezidencijalnim četvrtima Chicaga. Jesse Jackson istovremeno je poveo svoju kampanju Operation Breadbasket, tražeći da se crncima osigura veći broj radnih mjesta.
Zahvaljujući velikoj seobi s Juga, crnačka zajednica Detroita, savezna država Michigan, porasla je sa 6.000, koliko je brojala 1910., na 120.000, do 1930. godine. I u Detroitu se ubrzo razvila srednja klasa, zahvaljujući poslovima u automobilskoj i drugima industrijama. Za mnoge, ipak, Sjever nije bio obećana zemlja, za mnoge, nažalost, ponavljale su se nepravde Juga; na Jugu, rasne predrasude otvoreno su se pokazivale, na Sjeveru bile su pritajene. I to je bila jedina razlika.
Kao odgovor na njih, tridesetih godina, u detroitskim se crnačkim getima rađa pokret Nation of Islam i unutar njega crnačke vođe Elijah Muhammad, Malcolm X i Louis Farrakhan. Šezdesetih godina, detroitska diskografska kuća Motown Records, u crnačkom vlasništvu, dat će Americi niz crnačkih zvijezda, od Diane Ross do Jackson Five. Danas, Detroit je 75% crnački grad.
Središte crnačkog političkog i kulturnog života 20. stoljeća nedvojbeno je newyorški Harlem. Kad su, na početku stoljeća, naglo pale cijene nekretninama u Harlemu, a harlemska avenija Lenox bila povezana s podzemnom željeznicom, harlemsku crnačku zajednicu naglo su povećali oni s američkog Juga i oni s karipskih otoka. Zahvaljujući crnačkim intelektualcima W. DuBoisu i Marcusu Garveyju, crnačka je kultura, u razdoblju 20-ih i 30-ih godina, cvjetala u Harlemu i kulminirala pokretom poznatim pod imenom Harlem Rennaissance; do punog izražaja je tada dosla crnačka kreativnost u glazbi, umjetnosti i književnosti. Šezdesetih godina, crnački je srednji stalež napustio Harlem, preselio u predgrađa, a Harlem prepustio siromašnima i cijelom nizu društvenih problema.
Memphis, Tenneessee, sa svojom je ulicom Beale bio središte bluesa za njegovih “zlatnih godina,” u prvoj polovici 20. stoljeća. Ulica Beale je tada bila prava oaza crnačkog biznisa. Kasnije, diskografska kuća Stax Records dat će nam Isaaca Hayesa, Otisa Reddinga, Wilsona Picketta i još niz drugih soul-glazbenika. Trećeg travnja 1968., dan nakon što je izgovorio one riječi “Vidio sam obećanu zemlju, ja možda do nje neću stići, ali vi svi, kao narod, doći ćete u nju...”, Martin Luther King bio je ubijen u Memphisu.
Montgomery, Alabama, bio je prekretnica u borbi za građanska prava. Još 1955., crnačka je švelja po imenu Rosa Parks odbila pokoriti se lokalnom zakonu i ustupiti svoje sjedište na autobusu jednom bijelcu. Njeno uhićenje dovelo je, pod vodstvom Kinga, do organiziranog bojkota segregiranog gradskog prijevoza. Punih 381 dan crnci Montgomeryja, od kojih je gradski autobusni prijevoz ostvarivao 70% prihoda, išli su na posao pješke. Tek onda je Vrhovni sud neustavnima proglasio lokalne zakone. Godine 1965., marš organiziran od Selme do Montgomeryja potaknuo je i donošenje Zakona o pravu glasovanja.
Kad je riječ o crnačkoj kulturi, posebice glazbi, onda posebno mjesto ima New Orleans – “kolijevka jazza,” jedan od glazbeno najkreativnijih gradova u Sjedinjenim Državama. Još u 19. stoljeću, kao robovi, crnci su se okupljali, plesali i pjevali, na njegovom Congo Squareu.
U 19. stoljeću, također, u mnogim saveznim državama nikla su potpuno nova naselja, za tek oslobođene crnce koji su se bojali da će, ostanu li na Jugu, biti lišeni građanskih sloboda. Nicodemus, u Kansasu; Langston City, Porter i Taft, u Oklahomi; Booker i Kendleton, u Texasu; Fairmont Heights i Glenarden, u Marylandu... neki su, u međuvremenu, zamrli, drugi su se do danas zadržali, ali u 19. stoljeću bila su to sigurna utočišta crncima, nudila im mnoge mogućnosti, rijetke za ona vremena.
Washington, D.C. bio je jedna od glavnih postaja odbjeglim južnjačkim robovima. Još i prije Građanskog rata živjela je ovdje brojna crnačka zajednica. Prisutnost crnačkih političkih organizacija i veliki marševi 60-ih godina, učinili su od glavnog grada jedan od vodećih središta pokreta za građanska prava. Danas, crnačka zajednica Washingtona jedna je od najvećih i najprominentnijih crnačkih zajednica u Sjedinjenim Državama.
Atlanta, Birmingham, Chicago, Detroit, Harlem, Memphis, Montgomery, New Orleans, Washington D.C....nekoliko gradova koji su odigrali ključnu ulogu u crnačkoj povijesti Sjedinjenih Država.
