Doba mlažnjaka u civilnom zrakoplovstvu započelo je s letom de Havillandovog “Cometa” u Britaniji 1949. godine. Masovna proizvodnja Cometa pokrenuta je 1953. godine, nakon čega se avionima počelo dvostruko brže stizati do odredišta. Bilo je to prije no što su putničke mlažnjake počeli proizvoditi Boeing i Douglas. Danas, jedini sačuvani de Havillandov Comet restaurira se u mjestu Everett, u američkoj državi Washington.
“Mlažnjaci će – ulaskom u masovnu proizvodnju 1953. godine - omogućiti budućem britanskom zrakoplovstvu da preleti dvostruko više, dvostruko brže, dvadeset posto jeftinije…,“ govorilo se u filmskim žurnalima 1950. godine, kada se po prvi put prikazivao let putničkim zrakoplovom koji podsjeća na današnji let avionom: putnici u udobnim stolicama lete visoko iznad oblaka, umjesto dotadašnjeg leta u puno glasnijem i sporijem “propelercu” koji svako malo propada kad naiđe na prorijeđen zrak i u milosti je i nemilosti meteoroloških promjena.
“Na rimskom aerodromu Ciampino, 970 milja od Londona, diplomati i zrakoplovni atašei gledali su slijetanje Cometa koji je leteći 490 milja na sat stigao do odredišta za rekodno kratko vrijeme od dva sata i dvije minute. Ponosan dan…,” rečeno je u tadašnjem filmskom žurnalu.
De Havillandov Comet, izgrađen u Britaniji, bio je prvi mlažnjak u putničkom prometu. Prije toga mlažnjaci su korišteni samo u ratnom zrakoplovstvu. Gledajući Cometa čak i danas uočavamo da je jedinstven i vidno drugačiji od ostalih putničkih mlažnjaka: četiri mlazna motora ugrađena su u avionska krila, za razliku od svih kasnijih mlažnjaka kojima su motori pričvršćeni za krila, ili repni dio.
Muzej zrakoplovstva u Seattleu kupio je 1994. godine jedan od rijetkih 'preživjelih' Cometa. Umirovljeni elektro-inžinjer Bob Hood na čelu je skupine stručnjaka, uglavnom dobrovoljaca, koji rade na restauriranju prvog putničkog mlažnjaka.
“Ljudi nisu svjesni koliko se putničko zarakoplovstvo izmijenilo. Zahvaljujući Cometu, put po cijelom svijetu je postao moguć i praktičan, jer su propelerci bili spori i zahtijevali su često održavanje, a nisu pružali ni komfor kakav je postojao u mlažnjacima,” kaže Hood.
Comet je u redoviti promet ušao 1952. godine, ali dvije godine kasnije počinju ozbiljni problemi: 1954., u razmaku od samo tri mjeseca, dva su se srušila u Sredozemno more – jedan kod otoka Elbe, drugi u blizini Napulja. Misteriozne eksplozije Cometa teško je bilo istražiti jer su se dogodile iznad mora, te je dijelove zrakoplova bilo teško izvući s morskog dna. Cijela flota Cometa je prizemljena.
“Čak je i istraživanje uzroka nesreće predstavljalo potpunu novinu. Bio je to prvi put da je trup zrakoplova utapan u vodu pod visokim pritiskom sve dok nije došlo do njegovog pucanja. Nakon toga se moglo analizirati gdje i pod kojim uvjetima je dolazilo do napuknuća,” kaže Hood.
Konstrukcijske greške Cometa su, naravno, bile otklonjene ali je šteta ugledu prvog mlažnjaka bila već pričinjena, što je konkurenciji dalo vremena da sustigne britanskog proizvođača zrakoplova. U prvi plan su izbili američki Boeing 707 i Douglasov DC-8. Mala ironija sudbine krije se u tome što jedan od zadnjih britanskih Cometa reastauriraju umirovljeni stručnjaci američkog Boeinga.