Apstraktne slike zivih boja, jedna broncana skulptura, digitalna video instalacija samo su neka od izlozenih umjentickih djela. Umjetnost kakvu ne ocekuje vecina posjetitelja muzeja. I to je dobro, kaze kustosica Rebecca Trautmann:
"Mislim da su ljudi iznenadjeni kad dodju u ovaj muzej i vide izlozbu suvremene indijanske umjetnosti. Nadam se da cemo izlozbom to i postici - iznenaditi ih, potaknuti da razmisljaju o tome sto je indijanska umjetnost, sto indijanski umjentici mogu."
Marie Watt, Seneca Indijanka, od mnogo manjih komadica tkanine izradjuje quilts, spaja komadice i prosiva ih u jednu cjelinu; nju dalje sastavlja u slojevima, porubljuje i spaja o konacan rad. Provela je nedjelju u muzeju i od posjetitelja trazila da joj pomognu u kreiranju novog quilta. "Puno ruku, laksi posao", kaže.
Oko velikog stola sjedilo je desetak zena.
"Mozete doci i otici kad vam je volja. I nije potrebno nikakvo znanje sivanja. Dobrodosli su i stari i mladi, od dvije do sto godina. Nikad ne mijenjam ili popravljam nicije savove, jedino ih ucvrscujem ako vidim da su slabi. Ali svi su oni vazni."
Na izlozbi Vantage Point (Mjesto s kojega se pruza dobar vidik), neki raniji radovi Marie Watt na istaknutom su mjestu, kraj samog ulaza. Jedan od njih nosi ime “In the Garden: Corn, Beans and Squash,” U vrtu: Kukuruz, grah i bundeva. Tradicionalna hrana Seneca Indijanaca, cija domovina je podrucje danasnje savezne drzave New York i sjeverno, Kanada. I materijal od kojega je quilt nacinjen, dijelici vunenih pokrivaca, ima znacenje.
"Pocela sam skupljati te pokrivace, kao obicne predmete, iz svakodnevne uporabe. Ali, u indijanskoj zajednici, opcenito, pa tako i u nasoj, Seneca, vuneni pokrivaci predstavljaju nesto vazno, nesto sto darujemo nekome tko je s nama dijelio neki vazan trenutak u zivotu."
Sva umjetnicka djela ovdje izlozena bave se identitetom, povijescu, kulturom i prirodnim krajolikom iz indijanske perpsketive. U slucaju nekih, to je odmah vidljivo, u drugima i nije..
"Ja vjerujem da nesto ne mora izgledati indijansko da bi i bilo indijansko. Vec sama cinjenica da sam ja indijanski umjetnik trebala bi biti dovoljna da i moja umjetnost bude indijanska."
Unatoc toj tvrdnji, James Luna, Luiseno Indijanac, iz juzne Kalifornije, gotovo uvijek stvara iz izricito indijanske perspektive. Njegova instalacija “Chapel for Pablo Tac,” Kapelica za Pabla Taca, podsjeca na spanjolsku crkvenu misiju u Kaliforniji, kompletna je, s oltarom i crkvenim klupama. Luna istrazuje utjecaj krscanstva na indijanske narode i suprotstavlja tradicionalno indijansko vjerovanje katolickoj misi. Primjerice, svezanj suhe kadulje postavljen je, na oltaru, odmah do tamjana. Rebecca Trautmann objasnjava:
"Ovo djelo je u cast mladog Pabla Taca, takodjer Luiseno Indijanca, koji je u dobi od 12 godina, pocetkom 19. stoljeca, otisao u Rim, uciti i zarediti se za svecenika. Nikad se nije vratio kuci. Zivio je tamo neko vrijeme i onda umro. Ali pisao je svojoj zajednici o svom zivotu i ucenju u Rimu. Takodjer, bio je prvi koji je poceo raditi na Luiseno rjecniku i gramatici."
Luna kaze da je Pabla Taca odabrao kao motiv zato sto je Tac postavio izazov unaprijed stvorenim predodzbama o Indijancima.
"Kad govorimo o Indijancima Kalifornije, bili su lovci i sakupljaci i ljudi formiraju jendo misljenje o nama, da nesto drugo ne bismo ni mogli. Pablo Tac nama daje jednu drugu dimenziju."
Poznat uglavnom kao performance umjetnik, James Luna zeli, kroz svoju umjetnost, obrazovati javnost.
"Najvise sto mogu pozeljeti to je da ljudi dobro promisle o onome kako nas gledaju i vide, da kad se nadju pred mojim djelom, promijene svoje razmisljanje i vidjenje."
Iako drugi umjetnici zastupljeni na izlozbi “Vantage Point” nuzno ne dijele Luninu misiju, njihova su djela podsjetnik na cinjenicu da kulture americkih Indijanaca nisu smrznute u 19. stoljecu nego se i dalje razvijaju.