Novinar Glasa Amerike Steve Herman je bio u pratnji dvojice američkih veterana korejskog rata tokom njihove nedavne devetodnevne posjete Sjevernoj Koreji. Njihovi domaćini su bili oficiri sjevernokorejske vojske. U narednom video dnevniku, naš reporter nas vodi iza scene, počevši sa neočekivanim zaobilaznim putem kojim je grupa morala ići kako bi došla do šumovitog dijela Hyansang sjeverno od glavnog grada Pjongjanga.
Monsunske kiše i poplave su zaustavile naše putovanje nadomak Pjongjanga.
Nešto mora da se desilo na putu ili kod mosta. Rekao nam je da čekamo 10 minuta, ali jedini dobar znak je da možemo vidjeti saobraćaj koji nam dolazi u susret, kaže Dick Bonelli, veteran korejskog rata.
Kako smo otkrili samo nekoliko minuta kasnije, nakon što su vodiči sjevernokorejske vojske ubijedili policiju da pusti naš konvoj, veliki dio zemljišta oko ceste je bio odronjen. A most ispod je urušen. Nakon nekoliko dana, u Pjongjangu, osjećali smo se sigurnijima na suhom i stabilnom, čak iako smo se nalazili u blizini vojnika jedne od najvećih vojski na svijetu koja Sjedinjene države još uvijek smatra svojim zakletim neprijateljem. Kako bi bolje sagledali grad od tri miliona stanovnika, krenuli smo na toranj Juche, sa kojeg se, kako kažu, kada je sunčano, pogled pruža i do 100 kilometara u daljinu. Ali ne dovoljno da možemo vidjeti južnu Koreju.
U podnožju tornja, pozvali su nas da se upišemo u knjigu utisaka. Napisao sam da sam sretan što to mjesto mogu posjetiti na tako divan dan i oduševljen sam divnim pogledom na Pjongjang. To me je podsjetilo na nešto što se desilo malo ranije: pohvalili su me za riječi koje sam napisao u knjizi utisaka u mauzoleju u kojem su u staklenim kovčezima izložena tijela Kim Jong Ila i Kim Il Sunga. Ono što je čudno je da tamo zapravo nisam ništa napisao u knjizi utisaka. Nije bilo knjige utisaka nakon što smo se spustili 100 metara kako bi se prevezli nekoliko stanica podzemnom željeznicom u Pjongjangu, koja može služiti kao dobro sklonište u slučaju bombardiranja. Putovanje starim njemačkim vagonima košta samo nekoliko centi.
Tokom devet dana u Sjevernoj Koreji, imali smo priliku jesti van hotela samo jednom. Otišli smo u jedan novi restoran japanskog stila. Šef kuhinje nam je rekao da je otvoren prošle godine nakon smjernica Kim Jong Un-a da se restoran takvog tipa otvori u Pjongjangu i da bude dostupan ljudima iz svih slojeva društva. Tipično jelo košta oko 30 dolara. Nešto takvo nije dostupno prosječnom sjevernokorejskom radniku, koji vjerovatno mora raditi cijeli mjesec kako bi zaradio dovoljno za jedno jelo u tom restoranu. Kada smo upitali odakle dolazi ukusna govedina, šef kuhinje nam je rekao da dolazi od vrste Myongi, koja se hrani travom i kukuruzom. I naglasio je da je Kim Jong Un također dao upute o odgovarajućem uzgoju krava.
Monsunske kiše i poplave su zaustavile naše putovanje nadomak Pjongjanga.
Nešto mora da se desilo na putu ili kod mosta. Rekao nam je da čekamo 10 minuta, ali jedini dobar znak je da možemo vidjeti saobraćaj koji nam dolazi u susret, kaže Dick Bonelli, veteran korejskog rata.
Kako smo otkrili samo nekoliko minuta kasnije, nakon što su vodiči sjevernokorejske vojske ubijedili policiju da pusti naš konvoj, veliki dio zemljišta oko ceste je bio odronjen. A most ispod je urušen. Nakon nekoliko dana, u Pjongjangu, osjećali smo se sigurnijima na suhom i stabilnom, čak iako smo se nalazili u blizini vojnika jedne od najvećih vojski na svijetu koja Sjedinjene države još uvijek smatra svojim zakletim neprijateljem. Kako bi bolje sagledali grad od tri miliona stanovnika, krenuli smo na toranj Juche, sa kojeg se, kako kažu, kada je sunčano, pogled pruža i do 100 kilometara u daljinu. Ali ne dovoljno da možemo vidjeti južnu Koreju.
U podnožju tornja, pozvali su nas da se upišemo u knjigu utisaka. Napisao sam da sam sretan što to mjesto mogu posjetiti na tako divan dan i oduševljen sam divnim pogledom na Pjongjang. To me je podsjetilo na nešto što se desilo malo ranije: pohvalili su me za riječi koje sam napisao u knjizi utisaka u mauzoleju u kojem su u staklenim kovčezima izložena tijela Kim Jong Ila i Kim Il Sunga. Ono što je čudno je da tamo zapravo nisam ništa napisao u knjizi utisaka. Nije bilo knjige utisaka nakon što smo se spustili 100 metara kako bi se prevezli nekoliko stanica podzemnom željeznicom u Pjongjangu, koja može služiti kao dobro sklonište u slučaju bombardiranja. Putovanje starim njemačkim vagonima košta samo nekoliko centi.
Tokom devet dana u Sjevernoj Koreji, imali smo priliku jesti van hotela samo jednom. Otišli smo u jedan novi restoran japanskog stila. Šef kuhinje nam je rekao da je otvoren prošle godine nakon smjernica Kim Jong Un-a da se restoran takvog tipa otvori u Pjongjangu i da bude dostupan ljudima iz svih slojeva društva. Tipično jelo košta oko 30 dolara. Nešto takvo nije dostupno prosječnom sjevernokorejskom radniku, koji vjerovatno mora raditi cijeli mjesec kako bi zaradio dovoljno za jedno jelo u tom restoranu. Kada smo upitali odakle dolazi ukusna govedina, šef kuhinje nam je rekao da dolazi od vrste Myongi, koja se hrani travom i kukuruzom. I naglasio je da je Kim Jong Un također dao upute o odgovarajućem uzgoju krava.
