Vrste koje nisu domaće na određenom području često se naziva invazivnim vrstama. Čitave omanje vojske dobrovoljaca upućuju se u iskorjenjivanje uljeza čak i kad predstavljaju malu ili nikakvu štetu po svoj novi okoliš.
Ekolog Mark Davis bori se protiv uvriježenog stava koji dijeli svijet prirode u dva suprotstavljena tabora: domaće vrste s jedne strane, te, s druge, one koje potječu od negdje drugdje. U članku, objavljenom u časopisu Nature, ovaj profesor biologije s Koledža Macalester pridružuje se osamnaestorici drugih znanstvenika koji tvrde da bi djelovanje s ciljem zaštite ekosustava trebalo biti utemeljeno na učinku vrste na taj ekosustav, a ne na njezinom porijeklu:
"Ono na što bismo se trebali usredotočiti jest pitanje: što radi ta vrsta? Koje su funkcije te vrste u zajednici? Na tome trebamo temeljiti odluku koju vrstu želimo zadržati u tom ekosustavu, a koju ćemo prorijediti. U nekim slučajevima, to bi bile vrste koje nisu domaće, a u drugima bi predmet prorjeđivanja bile upravo domaće vrste."
Uzmimo za primjer đavolju pandžu, meksičku začinsku biljku koja danas raste divlje u Australiji. U kampanji za iskorjenjavanje tog korova bile su mobilizirane stotine dobrovoljaca. Usprkos tim naporima, đavolja pandža i dalje postoji, a Davis kaže da je vrlo malo dokaza da je ekosustav zbog nje u opasnosti:
Ta sklonost ka ishitrenom donošenju zaključaka, predviđanje negativnih posljedica, to nas je koštalo mnogo novaca i resursa usmjerenih na područja na kojima nije bilo stvarne štete umjesto tamo gdje jeste dolazilo do štete.
Drugi primjer je tamaris, odnosno metljika. Taj je grm bio uvezen iz Euroazije i Afrike u Ameriku sredinom 19. stoljeća s ciljem sprečavanja erozije tla na američkom jugozapadu. No, proširio se diljem Zapada i uz planinske obronke do visine od dvije tisuće metara. Milijuni dolara bili su utrošeni na suzbijanje širenja tamarisa koji, kako kaže Davis uopće nije tako loš. Ustvari, kaže on, tamaris osigurava stanište za život divljine, koje bi nestalo iskorjenjivanjem te biljke.
U pravilu, kaže Davis, trebalo bi spriječiti da strane vrste dopru do zemalja u kojima ne postoje. No, to nije uvijek moguće. Jennifer Nalbone je direktorica američko-kanadskog programa za rješavanje problema invazivnih vrsta u Velikim jezerima. Ona ističe problem koji postoji već desetljećima sa slatkovodnim školjkašima vrste Dreissena polymorpha, dopremljenim u vode jezera sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća s balastnom vodom iz područja Crnog mora i Kaspijskog jezera. Ti su školjkaši postali ogroman problem i za domaće vrste i za navigaciju i za brodovlje.
"Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, u Monroeu, u saveznoj državi Michigan, došlo je do prekida rada elektrane, kao i opskrbe grada vodom, zato što su usisne cijevi bile začepljene tim školjkama. Školjke su doprinijele i problemu s ventilima devedesetih godina u nuklearnoj elektrani Nine Mile, na jezeru Ontario," kaže Jennifer Nalbone.
Svake godine te školjke, koje izgledaju poput zebrastih dagnji, regiju koštaju između 100 i 200 milijuna dolara. Morska paklara je riba nalik jegulji koja normalno živi u Atlantskom oceanu, uz američku obalu. No, sada ju se može naći i u Velikim jezerima, gdje se godišnje utroši 20 milijuna dolara na njezino čišćenje.
Jennifer Nalbone kaže da je trenutno najveća briga kako spriječiti upad azijskog šarana u Velika jezera. Ta iznimno proždrljiva riba, duga do jednog metra i teška i do 45 kilograma, koju su sedamdesetih godina uvezli neki ribnjaci na Srednjem Zapadu, mogla bi uništiti ribolovnu industriju čitave regije Velikih jezera, koja godišnje donosi 7 milijardi dolara.
U svom članku u časopisu Nature, Mark Davis i njegovi kolege pozivaju one koji su odgovorni za zaštitu prirode da svoje prioritete poredaju u skladu s posljedicama koje žive vrste imaju po staništa, zdravlje ljudi, vodene tokove i ekonomiju.