Ida Fazlić: umjetnost danas ne može bez nauke

Umjetnost je još na svojim prapočecima bila povezana s naukom – od upotrebe prvih pigmenata u spiljama, preko kanona i upotrebe kontraposta u antičkoj Grčkoj, preko renesansnog metodološki vrlo preciznog slikarstva, pogotovo u opusu Leonarda Da Vincija, naučnih postavki različitih umjetničkih tehnika, plastične anatomije do moderno temeljenih metoda konzervacije i restauracije umjetničkog blaga. Danas, nauka je umjetnosti važnija nego ikad prije. Sva ta umjetnička djela je potrebno spasiti od zuba vremena.

Pigmenti koje su koristili stari majstori tokom vremena se mijenjaju, kao i vezivni materijali koje su koristili, nanosi boje mogu pucati, predmeti dobijaju patinu i potrebno im je vratiti sjaj, kako bi se moglo uživati u detaljima. Nauka pomaže u očuvanju umjetničkih djela i na drugi način – proučavajući na kojim temperaturama, pod kojom jačinom svjetlosti i na kojoj vlazi umjetnička djela možemo najbolje sačuvati.

Iza galerija i muzeja stoje čitavi timovi naučnika koji pomažu očuvanju i spašavanju ovog blaga. Poslove restauracija i konzervacija mogu raditi samo osobe koje imaju posebnu naobrazbu i posebno strpljenje. U suprotnom, svjedočimo restauratorskim katastrofama kakve su sada već mimom obilježen „restaurirani” Isus, ali i primjer iz ove godine, u kojem je uništen rad Estebana Murilla, španskog baroknog pučkog slikara, nestručnim čišćenjem i restauracijom, za koje su odgovorni i vlasnik djela (slika je bila u privatnom vlasništvu) i unajmljeni restaurator namještaja. Ovakvi ekscesi se ne mogu nazvati drugačije nego vandalizmom.

U našoj zemlji su rijetki oni koji se po obrazovanju bave ovim poslom: ne zbog toga što nema zainteresiranih niti zbog toga što nemamo umjetničkog blaga – stvar je jednostavno u tome što nemamo specijalistički studij koji bi bio multidisciplinaran te uvezao i umjetnički i naučni aspekt ove problematike. Ipak, nekoliko mladih ljudi je uspjelo upasti na dodiplomske studije na Univerzitetu u Sarajevu, pod nazivom Konzervacije i restauracije kulturnog naslijeđa. Ovaj studij nažalost više ne postoji, ali njih nekoliko koji su uspjeli upasti na ovaj studij bore se za to da se usavrše. Među njima je i Ida Fazlić, magistrica nauke i tehnologije u konzervaciji kulturnog naslijeđa. Ova mlada Brčanka, jedna je od onih rijetkih koji su imali jednaku ljubav i razumijevanje prema umjetnosti i nauci, duhovnom i materijalnom vidu ljudskog ostvarenja u svijetu.

Restauracija i konzervatorstvo: sprega društvenih i prirodnih nauka

“Studij koji sam pohađala se sastojao od prirodnih i društvenih predmeta, koji su bili popraćeni praktičnom nastavom i laboratorijskim vježbama, što ovaj studij čini jedinstvenim, govori Ida.

I zaista, Metka Kraigher-Hozo je jedno veliko akademsko ime, osoba koje se trebamo sjećati sa ogromnim poštovanjem i zahvalnošću. Kraigher-Hozo, slikarica, profesorica i nekadašnja dekanesa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu mnogo nas je zadužila svojim radom. Treba spomenuti i jednu od njenih najčuvenijih knjiga, Metode slikanja i materijali, skromno označenu kao „praktikum”, koja je zapravo svojevrsna monografija i izuzetno vrijedna knjiga koja se s užitkom čita i proučava. Od 2013. djeluje kao profesorica emeritus u okviru Interdisciplinarnog studija restauracije i konzervacije, projekta ALU i PMF-a. Preminula je 2017. u Sarajevu.

“Naši dani na ovom studiju su prolazili između ateljea Akademije likovnih umjetnosti i laboratorija Prirodno-matematičkog fakulteta po čemu je ovaj studij bio jedinstven. Slušajući tri godine predmete bazirane na prirodnim naukama, poput hemije, biologije i fizike, u meni se probudila jaka znatiželja o ulozi nauke u konzervaciji kulturnog naslijeđa. Obzirom da sam na PMF-u dobila priliku da zagrebem tek površinu ove zanimljive grane konzervacije, odlučila sam da se u nauci u konzervaciji i specijaliziram kroz master studije.”, priča Ida.

I zaista, to i uspjeva. Izazvana ovom idejom 2017. godine uspjela je dobiti stipendiju za magistarski studij Nauka i tehnologija u konzervaciji kulturnog naslijeđa u Veneciji, pri čuvenom Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji.

Treba dodati da je italijanska škola restauracije i konzervacije jedna od vodećih u svijetu. Italijani su shvatili da je jedini način da sačuvaju ogromno blago zapravo do detalja izučavanje i primjena naučnih metoda. Italijanska škola se razlikuje od ostalih škola najviše u tome što prave jasnu distinkciju između samog pojma konzervacije i pojma restauracije. Po pravilu, ukoliko uslovi ne zahtijevaju drugačiji pristup, oni pribjegavaju konzervaciji umjesto restauraciji.

Najviše teže ka tome da vrše minimum potrebne intervencije na djelu. Trude se da trenutno stanje predmeta unaprijede prvobitno kroz indirektne, preventivne metode zaštite, kroz identificiranje i saniranje štete putem najblažih postojećih metoda, a potom da osiguraju najbolji mogući mikrookoliš za predmet. Ukoliko je to potrebno, moguće je primijeniti interventne tretmane, poput čišćenja, konsolidacije i ispunjavanja pukotina.

Svi složeniji tretmani od ovih spadaju već pod pojam restauracije. Italijani se drže pravila da je bolje održavati nego konzervirati, i da je bolje konzervirati nego restaurirati. Kroz ovakav pristup često uspijevaju ispoštovati autentičnost i integritet djela, te mu istovremeno produžiti trajanje.

“Dani u Veneciji su mi prolazili između istraživanja njenih brojnih, predivnih ostrva i izučavanja naučnih disciplina kao što su organska i analitička hemija, hemija materijala, geologija i petrografija, ekologija, eksperimentalni dizajn i statistika, kao i stručno fokusiranih predmeta kao što su nauka u konzervaciji savremene umjetnosti i istraživačke metode u arheologiji. Sem istraživanja uzroka i toka propadanja štafelajnih slika i arheoloških iskopina, dobila sam priliku i da se bliže upoznam sa fenomenom propadanja same Venecije i njenih ostrva”, sjeća se Ida.​

Umjetnost će spasiti svijet, a nauka umjetnost

U okviru svog master studija je dobila i nevjerovatnu priliku da odradi staž u Kunsthistorisches Muzeju u Beču. Ovo je bilo velika čast jer je u periodu od samo dva mjeseca znatno proširila svoje teorijsko i praktično znanje i vještine, iskusila rad na stvarnim djelima poznatih svjetskih slikara, vršila kompleksne analize u visoko opremljenoj laboratoriji, te kritički razmišljala i surađivala sa konzervatorima u cilju pronalaska najboljeg mogućeg tretmana za umjetničko djelo. „Rad u ovom muzeju je za mene bio dodatno poseban jer sam, između ostaloga, dobila i priliku da učestvujem u timu koji je vršio analizu Caravaggiovog djela David s glavom Golijata”, nastavlja opisivati svoje iskustvo Fazlić.

Nauka je zapravo srž i osnovni stup svakog uspješnog konzervatorskog tretmana. Danas, život umjetnosti nije moguć bez nauke, nauka je oživljava, produžava trajanje i obnavlja. „

Tema njenog rada je bila detaljna studija oksidiranja mono- i polinezasićenih masnih kiselina kao što su oleinska, linolna i linoleninska kiselina masna kiselina, koje se nalaze u sušećim uljima korištenim kao vezivo u formulaciji štafelajnih slika. U ovom istraživanju je kroz složen multi-analitički pristup posmatrala hemijske promjene koje nastaju sušenjem svake pojedinačne molekule ove tri masne kiseline, te njihov individualni efekt na morfologiju slike u toku i nakon sušenja. Sprovodeći NMR, GC-MS, ESI-QTOF MS i FTIR analize laboratorijski degradiranih uzoraka došla je do vrlo zanimljivih zaključaka, vrlo važnih za konzervatorski rad i tretman.

„Dokazala sam da je oleinska kiselina najmanje podložna oksidaciji od ove tri navedene kiseline, jer sadrži samo jednu nezasićenu vezu. Pojednostavljeno rečeno, ova kiselina se najsporije suši, te ako se nalazi u velikom postotku u ulju, može dovesti do takozvanog “boranja” slikarskih slojeva, a potome i do velike osjetljivosti slike na spoljašnje uslove kao što su vlaga, svjetlost, temperatura i prisustvo polutanata”, objašnjava svoje istraživanje Fazlić.

Njeno naredno otkriće je bilo vezano za najkompleksniju od ove tri kiseline, linoleninsku, koja je pokazala najjaču promjenu u boji, ka žutoj nakon laboratorijskog procesa degradacije. Ova činjenica se takođe pokazala jako bitnom, jer se može desiti da konzervatori bez pristupa naučnim analizama, zamijene žuti prigušeni sloj na površini slike za vrlo sličan stari sloj laka, te da ga, ne znajući da možda potječe od degradirane linoleninske kiseline, uklone.

„Posljednje otkriće u mome istraživanju je bilo da u toku sušenja ulja nastaju određeni fragmenti zasićenih masnih kiselina koji daju elastičnost slikarskom sloju. Obzirom da se velikim promjenama u temperaturi i vlažnosti, i sam volumen slikarskih slojeva mijenja, ove kratko-lančane masne kiseline zapravo pomažu slici da zadrži svoju plastičnost i sprječavaju da ona u toku velikih vanjskih promjena popuca“, priča Fazlić.

Neki konzervatori u toku svoga rada koriste solvente za čišćenje površine slike jer su vrlo efektni, ali upravo ovaj tretman može, ukoliko se prije početka rada ne sprovedu adekvatne analize koje ukazuju na prisustvo ovih masnih kiselina, dovesti do njihovog ispiranja, te do gubitka elastičnosti slike i stvaranja krakelira i pulveriziranja slikarskih slojeva. Ovo možda zvuči jako kompleksno, ali iz navedenih primjera može se zaključiti koliko je zapravo bitno sprovesti preliminarne naučne analize na uzorcima predmeta. One daju uvid u sastav djela, u to koliko je djelo osjetljivo na određene metode i konzervatorske tretmane, koje je njegovo trenutno stanje degradacije i deterioracije, kao i čime je ta šteta izazvana.

Nedavno je objavljen rad u kojem naučnnicu pokazuje svoje zaključke vezano za probleme na čuvenom Munchovom „Vrisku“. Naime, nijanse žute na primjerku ove slike iz Munchovog muzeja u Oslu su postale manje jarke. Krivac za to su hemijske reakcije potaknute vlagom, zaključili su Letizia Monico i Costanza Miliani iz Italijanskog nacionalnog istraživačkog vijeća u Perugiji te njihove kolege. Analiza je otkrila kako je žuti kadmijum sulfid, koji je bio žuti pigment na Munchovoj slici, djelomično pretvoren u druge kadmijumske spojeve koji su bjelkaste boje. Vrijeme i vanjski uslovi djeluju i na pigmente i na vezivo, na podlogu umjetničkog djela, bilo to platno, zid ili drvo te na kamen i metal, tako česte materijale u kiparstvu.

Uz ove podatke je moguće unaprijediti i prilagoditi konzervatorski tretman nekog umjetničkog djela. Naposlijetku, moguće je zaključiti da je nauka osnov svakog dobrog i uspješnog konzervatorskog projekta. „Ukoliko se on provede pravilno, djelu se može produžiti životni vijek i za narednih 50-100 godina, a ukoliko se ovaj tretman sprovede “naslijepo”, bez dijagnostike i analize djela, on može dovesti do nepovratne štete i gubitaka. Takvih primjera smo, nažalost, vidjeli mnogo“, dodaje Fazlić.

Stari majstori vs. savremena umjetnost

Vrlo je važno napomenuti da životni vijek jednog umjetničkog djela ne ovisi nužno samo od konzervatorskog rada, koji dolazi nakon umjetničkog rada autora, već njegova stabilnost i održivost zavise i od same formulacije umjetničkog djela. Na primjer, djela starih majstora su dugovječnija jer su građena metodama i sastojcima za koje znamo da osiguravaju stabilan životni vijek jedne umjetničke slike. S druge strane, djela savremenih slikara su kratkovječna i već nakon 50 godina pokazuju teške znakove propadanja, jer autori sve češće koriste inovativne metode slikanja, koje se ponekad čine ekstremnim.

„Za primjer bih mogla navesti djela velikog italijanskog savremenog slikara Lucia Fontane, koji serije Olli i Fine di Dio, iz 1960. i 1964. godine gradi koristeći nova sintetička veziva prisutna na tržištu umjesto tradicionalnih ulja. Kao dodatak, on svoja djela gradi debelim slojevima veziva, a potome buši slikarske slojeve, oblikuje ih prstima te lijepi dodatne elemente poput šljokica i bojenog stakla. Nakon samo nekoliko desetljeća, njegova djela pokazala su znakove pomijeranja podloge slike i boranja slikarskih slojeva. Naučne analize su pokazale da su veziva kojima je Fontana eksperimentisao gradeći sliku, zapravo sadržavala nesušeća ulja odgovorna za pomenute promjene na djelu.“, govori Ida.

Ova ulja, koja vrlo teško oksidiraju, znatno utiču i mijenjaju prirodni tok starenja slike, a samim time i povećavaju podložnost i osjetljivost slike na uslove mikroklimata. „Iz želje savremenih umjetnika da njihova djela budu što prepoznatljivija i inovativnija, rađa se i problematika konzervacije ovih predmeta. Stoga, danas Mona Lisu gledamo u skoro neizmjenjenom stanju i 500 godina nakon njenog stvaranja, a djela Fontane u donekle izmijenjenom obliku samo 50 godina nakon njihovog postanka“, poentira Fazlić.

Da li je posao konzervacije i restauracije slika više nauka ili više umjetnost?

Raditi na konzervaciji ili restauraciji jednog umjetničkog djela je posao u kojem osoba mora savršeno dobro poznavati prirodu materijala s kojim je majstor radio, stil tog umjetnika i proniknuti u njegovo stvaralaštvo. To nije jednostavno uklanjanje slojeva patina, brisanje prašine i ponavljanje kistom po površini.

Današnje boje su drugačijeg sastava nego one koje su koristili stari majstori. Dosta njih je koristilo, primjerice, jaje kao vezivo ili neke smole ili pigment s tačno određenog područja. Neki su koristili lokalne pigmente. Sve se to mora poznavati kako bi se pristupilo djelu.

„Svaki dobar konzervator reći će vam da je posao konzervacije i restauracije slika najvećim dijelom nauka, jer je i pored naučnih analiza koje je obavezno izvršiti prije svakog tretmana, svaki pokret kista konzervatora dobro promišljen i prostudiran potez, bez velike umjetničke slobode i izražaja, pun želje i svrhe da prati stil i tehniku autora”, objašnjava Ida i nastavlja: „Istovremeno, tonovi tog konzervatorskog kista su kombinacija raznovrsne palete boja i pigmenata koji će što bolje izimitirati nijanse originalnog djela, ali sa određenim namjernim razlikama da bi rad restauratora bio prepoznatljiv“.

Umjetničko blago BiH

Pitanje konzervacije i restauracije je postalo vrlo kompleksno za Bosnu i Hercegovinu, pogotovo nakon sistemskog razaranja bosanskog naslijeđa devedesetih godina. Tada je potreba za obnovom naslijeđa, a kroz njega i rekonstrukcijom kulturnog identiteta i kolektivnog pamćenja, dosegla svoj vrhunac. „Rekla bih da nam je konzervacija i restauracija naslijeđa vrlo bitna, pa i kao vid rehabilitacije i obnove društva, i da se na tome koliko-toliko radi, ali često kroz zastarjele i ponekad možda neodgovarajuće metode“, objašnjava Fazlić.

Razlog tome je prije svega nedostatak naučnih laboratorija, sa odgovarajućom opremom i instrumentima, kroz čiju upotrebu bi bilo moguće dodatno unaprijediti stanje konzervacije bosanskog naslijeđa i dovesti u korak sa onim u Italiji, Engleskoj, Austriji i sličnim zemljama. „Smatram da sa dvije izvedene generacije konzervatora i restauratora trenutno imamo sasvim dovoljno stručnog kadra vezanog direktno za rad na predmetima i samom terenu, ali nam nedostaje još naučnika u konzervaciji koji bi mogli izvoditi kompleksne analize materijala kojim bi se unaprijedilo i samo polje konzervacije“ ocjenjuje Fazlić trenutnu situaciju.

„Odlučna sam da svoje znanje i vještine iskoristim za unaprijeđenje prakse zaštite naslijeđa Bosne i Hercegovine. To neće biti jednostavan zadatak, ali je izuzetno važan, jer je raznoliko kulturno-historijsko naslijeđe naše zemlje jedno od najvećih bogatstava BiH“, zaključuje Fazlić.