Linkovi

Ako naučnici prime novac od farmaceutskih kompanija, to još uvijek ne znači da je njihov rad kompromitovan


Ilustrativna fotografija

Norveški list VG nedavno je objavio kako je norveški naučnik-hematolog Pål Andre Holme, primio honorar od Pfizera. Pål Andre Holme je jedan od naučnika koji su upozoravali na neobične rijetke tromboze i trombocitopenije nakon primanja AstraZeneca vakcine, uz njemačkog eksperta za poremećaje zgrušnjavanja krvi Andreasa Greinachera i još nekolicinu naučnika. 

Ovo su neki nazvali "skandalom na pomolu", jer izgleda kao da je Holme primao novac da radi propagandu protiv AstraZeneca vakcine. Međutim, u svijetu nauke, ne možemo takve stvari zaključivati naprečac. To što je neki naučnik, institucija ili tim naučnika primio honorar (recimo, za predavanje) ili čak grant za istraživanje od neke farmaceutske kompanije i dalje ne znači da su njihovi radovi kompromitovani.

Može značiti, ali i ne mora. Ako se utvrdi da su rezultati rad namješteni i nisu iskreni, onda je primanje novca od korporacija samo kap u prepunoj čaši. Recimo, nedavno je povučena studija koja je privukla dosta pažnje, a bila objavljena u julu 2020. u European Respiratory Journal. Studija je tvrdila kako je za pušače 23% manja vjerovatnost da će biti inficirani COVID-19, a naknadno je utvrđeno i kako su neki od autora primali honorare od duhanske industrije i to nisu prijavili. Žurnal je povukao ovaj rad i to je jasno označeno.

Naučnici su ljudi i kao takvi nisu bezgrešni – i u svijetu nauke postoje korupcija, falsificiranje te različiti drugi vidovi kršenja naučnih kodeksa. Svijet još pamti i kada se doznalo da je ugledni MIT primio donacije od Jeffreyja Epsteina, zatim kada je kineski naučnik He Jiankui prekršio propise i genetički modificirao ljudske embrije, Wakefieldovu studiju koja je netačno povezala autizam i MMR vakcinu, nanoseći veliku štetu javnom zdravlju, ali i niz drugi naučnih afera.

"Dokaz plagijatorstva, nemogućnost replikacije rezultata i dokazane tendenciozne tvrdnje su izvor kompromitacije kako za autora tako i za recenzente nekoga rada, jer u znanosti, kada govorimo o znanstvenim publikacijama, odgovornost za znanstvenu objavu je i na autoru, ali i na recenzentima, kao i na urednicima žurnala", primjećuje genetičar dr Damir Marjanović s Univerziteta Burch u Sarajevu.

Profesor Damir Marjanović
Profesor Damir Marjanović

Ono što je u nauci dobro jeste to što naučni radovi prolaze stroge recenzije, a potom, jednom kada se publikuju, i dalje su podložni kritici. Ako neko koristeći podatke iz određenog rada vidi kako nešto ne ide ili ne može reproducirati rezultate metodom opisanom u nekom radu, tada se taj rad dovodi u pitanje, izaziva naučne diskusije a, ako se potvrdi kako je došlo do greške, takvi radovi se povlače. Poznat je slučaj američke dobitnice Nobelove nagrade Frances Arnold, koja je povukla jedan svoj rad jer se rezultati nisu mogli reproduucirati.

"U današnjoj atmosferi u kojoj vlada pravilo 'publish or perish' i u kojoj se bez publikacija u tzv. single word name publications (Science, Nature, Cell, Lancet) teško može napraviti karijera u prirodnim naukama, veliki je pritisak na naučnicima da proizvedu izvanredne rezultate", objašnjava dr Branko Rihtman, mikrobiolog pri Univerzitetu Warwick za Glas Amerike.

"Ponekad zbog tih pritisaka, neki naučnici dolaze u iskušenje da lažiraju rezultate ili da prekrše neka pravila o provođenju naučnih istraživanja. Poznati primjer je Andrew Wakefield koji je vrlo ciljano birao subjekte svojih istraživanja da bi dobio rezultate koji bi napravili vezu izmedju MMR vakcine i autizma", kaže Rihtman i dodaje: "Na svu sreću, u nauci postoje brojni mehanizmi koji u najvećem broju slučajeva sprečavaju da se ovakvi radovi objave. Što se tiče problema replikativnosti, rijetko se radovi povlače samo zbog toga. Ponavljanje tuđih eksperimenata je najčesće nešto što se radi kada postoje drugi razlozi za sumnju u validnost nečijih rezultata, pa se objavljeni eksperimenti pokušaju ponoviti".

Dakle, u slučaju nekoliko radova koji su govorili o trombozama nakon AstraZeneca vakcine i dokazivali potencijalni mehanizam ovih događaja, ako se za te radove pokaže kako se njihovi rezultati ne mogu reproducirati ili su nejasni, biće povučeni.

Radi se o tri rada objavljena polovinom aprila 2021. u New England Journal of Medicine (NEJM). Tri nepovezana tima – jedan iz Norveške, jedan iz Njemačke i jedan iz Ujedinjenog Kraljevstva, pokazali su kako dolazi do stvaranja neobičnih abnormalnih antitijela i autoimune reakcije u vrlo rijetkim slučajevima nuspojava nakon adenovirusne AstraZeneca vakcina.

Radovi u NEJM kao i u većini drugih ozbiljnih časopisa se objavljuju s dodatkom podataka o tome odakle su svi članovi tima i cijela institucija primali novac za projekte, predavanja i slične aktivnosti u određenom vremenskom periodu, primjerice, često je to 36 mjeseci unazad. Naučnici tu prijavljuju i konflikte interesa, a svi podaci su transparentni i svako ko čita taj rad može imati na uvid ove podatke. Podaci o sukobu interesa i honorarima su čak dostupni i u preprintu, nerecenziranim radovima koji čekaju publikovanje, ali su dati na uvid javnosti.

Recimo, Andreas Greinacher, autor još jednog rada objavljenog u NEJM na ovu temu je u svoj obrazac unio kako je primio honorar za predavanje od Pfizera, te da su ga još neke korporacije platile da bude govornik-predavač ili da je u savjetodavnim odborima. I za treći rad imamo isto podatke da su neki naučnici dobijali honorare od ovih kompanija, a posebno je značajno ime Pfizer koje se tu provlači.

"Ako je neki naučnik primio novac za predavanje, istraživački grant i drugo od neke kompanije, pogotovo farmaceutske, to automatski ne znači da naučni radovi koje objavi ne valjaju i da nisu relevantni, sve dok se konflikt interesa izjavi u radu", pojašnjava Rihtman.

"Svaki naučni rad, ima na kraju dio gdje se izjavljuju mogući konflikti interesa i tamo se napise ako je jedan od naucnika trenutno ili u proslosti primio pare od bilo koje organizacije koja bi mogla imati neki interes u rezultatima rada. Također se treba naglasiti ako je jedan od autora rada zaposlen ili ima dionice u kompaniji koja bi mogla imati interesa u rezultatima rada", nastavlja dr. Rihtman i dodaje kako to ne znači da je rad nevažeći ili da ne valja, jer se svaki rad prije objavljivanja pregleda od strane nezavisnih kritičara, koji su također naučnici (op.a iz iste stručne oblasti).

Branko Rihtman
Branko Rihtman

"Ono sto jeste tačno je to da ako naučnik izjavi da ima finansijskog interesa u određenom ishodu istraživanja, njegovi rezultati se uzimaju sa odredjenom dozom podozrenja jer je moguće da je sam dizajn eksperimenta napravljen pod određenim uticajem, bilo da je to svjesno ili nesvjesno od strane naučnika. Također, ako se ispostavi da autor naučnog rada nije naveo sukob interesa pri objavljivanju rada i onda se to otkrije naknadno, onda se taj rad vrlo često povlači jer su kritičari – recenzenti rada bili uskraćeni za tu važnu informaciju i moguće je da bi njihova odluka o puštanju rada u javnost bila drugačija", dodaje Rihtman.

Ono što može biti zamjerka za Pål Andre Holmea jeste to što on i njegov tim nisu odmah prijavili sve honorare i grantove, ali su vrlo brzo dopunili ove dokumente, svega nekoliko dana nakon objavljivanja rada. Rad je objavljen 15. aprila, a iskazi 22. aprila.

"Znanstvenici, kao i svi drugi profesionalci su plaćeni za svoj posao. S druge strane, prilikom realizacija svojih studija skoro uvijek moraju da apliciraju za neki grant, tj. moraju pronaći sponzora i finansijera za ta istraživanja. Nekada je to država, nekada je to međunarodni fond, nekada je to privatni konzorcij. Međutim, tim finansiranjem, finansijer ne kupuje i same rezultate u smislu da oni budu 'baš onakvi kakvi mu odgovaraju' tj. da ih podesi prema onom što mu odgovara", primjećuje dr Damir Marjanović.

Integritet naučnika, njegovog tima, rada i institucije iz koje dolazi se gradi dugo vremena, a kompromitacije koštaju karijere.

"Pravi znanstvenik može za novac dati svoje znanje i umijeće, ali nikada neće prodati svoj kredibilitet i znanstveni integritet. Znanstvenik je svjestan da svaki njegov znanstveni rezultat je lako provjerljiv i nema tog novca koji bi mogao da 'sakrije' ako su neki rezultati farbricirani. Stoga relevantnost neke studije u znanosti ne procjenjuje se na osnovu onoga ko ju je financirao, nego na osnovu znanstvene recenzirane objave i njene potvrde u diskusijama nakon objavljivanja!", kategoričan je Marjanović.

Nauka, pogotovo medicinska istraživanja, često se moraju jako osloniti na finasiranje iz džepa farmaceutskih korporacija i to je dobro. Korporacije mogu finansirati razvoj i testiranja lijekova i vakcina. Ponekad, nažalost, farmaceutske tvrtke nisu zainteresirane za određena istraživanja, poput razvoja novih antibiotika, što se negativno odražava i na inovacije, ali i sektor javno zdravstva i zapravo bi bilo bolje da ovakve kompanije ulažu još više u istraživanja i naučnike. Ponekad, u razvijenim zemljama s velikim budžetima za istraživanja, postoji i mogućnost da država finansira ovakva istraživanja, recimo američki NIH. Ipak, često državna finasiranja nisu dovoljna, a ni ne bi bilo ni dobro kada bi ovo bio jedini način finansiranja – inovacije bi bile usporene.

"S obzirom da para za istraživanje nikada nema dovoljno, onda naučnici nemaju taj luksuz da biraju odakle ce doći sredstva kojima ce se nauka finansirati. Oslanjanje na državne institucije pruža određenu slobodu pri objavljivanju i prezentaciji rezultata na naučnim skupovima, dok se kod finansiranja od strane industrije ili privatnih kompanija objavljivanje rezultata koji možda služe kao osnova za patent ili proizvod koji će ići na tržište, može da bude spriječeno ili odgođeno", osvrće se Rihtman na dobre i loše strane oba izvora finansiranja istraživanja.

"Postoji veliki broj načina na koje privatne kompanije i naučnici mogu da sarađuju - na primjer na našem univerzitetu postoji određeni broj doktoranata koji su sponzorisani od strane industrijskih organizacija i ti studenti vrlo često odu da rade za firme koje su ih sponzorisale, ali one još uvijek imaju pravo veta na objavljivanje rezultata koji su nastali tokom doktorata studenta koji je plaćen njihovim novcem. Tako da finansiranje nauke od strane industrijskih organizacija ili privatnih firmi ima svoje pozitivne i negativne strane", dodaje dr. Rihtman.

Dakle, i državna ulaganja i ulaganja privatnog sektora su bitna za razvoj lijekova i vakcina i uopšte nauku, a pogotovo medicinu.

Neki od naučnika zaista sjede u savjetodavnim i nadzornim odborima farmaceutskih kompanija i primaju honorare za to i tu nema ništa loše. Loše bi bilo da u tim odborima nema naučnika koji rade u laboratorijama. Upravo to što oi sjede na tim mjestima garancija je ozbiljnosti rada kompanije.

Naravno, ne može se reći da su farmaceutske kompanije bez greške i da sve rade dobro te da nemaju interes u promociji svojih proizvoda. Nisu nepoznati slučajevi kada ovakve kompanije imaju sporazume s ljekarima da preporučuju upravo njihove proizvode i nikako stvari nisu jednostavno crno-bijele. Međutim, ako bi neka kompanije odlučila da igra prljavo protiv takmaca, teško je da bi platila čitav naučni tim i naučni rad u kojem bi se prožimala propaganda kako proizvod suparnika ne valja. Prije bi platili medijima da ističu mane proizvoda suparnika, naglašavaju nuspojave, išli na varijantu prikrivenog marketinga ili nešto drugo.

Komentari

XS
SM
MD
LG