Civilni nadzor nad vojskom temeljno je načelo američke demokracije od njena osnutka. Ovo se načelo u američkoj povijesti nekoliko puta 'testiralo'. Posljednji je test bio prije nekoliko dana, kada je predsjednik Obama smijenio zapovjednika američke misije u Afganistanu. Povremeni problemi na relaciji političari-vojska javljaju se i u drugim zemljama.
Dan nakon što je, prošli tjedan, smijenjen zapovjednik američke misije u Afganistanu, general Stanley McChrystal, ministra obrane Roberta Gatesa novinari su upitali kakav je njegov odnos s najvišim vojnim čelnicima američkih oružanih snaga. "Nisam osjetio niti napetosti, a nije bilo niti problema. To mogu reći i za moje odnose s vojnim zapovjednicima, a i za moje odnose s drugim pripadnicima oružanih snaga".
Odgovor prvog čovjeka Pentagona bio je pomalo iznenađujući. Naime, predsjednik Barack Obama samo dan ranije smijenio je zapovjednika misije u Afganistanu, i to zbog jednog novinskog članka koji je – kako je rekao predsjednik – 'u pitanje doveo civilni nadzor nad vojskom'. Nadzor vojske od strane političara jedno je od političkih načela američke demokracije, još od vremena Georgea Washingtona.
Michael Desch, profesor političkih znanosti na sveučilištu Notre Dame, kaže da se ovo pitanje javlja u svakom suvremenom demokratskom društvu. Pogotovo u kriznim situacijama, kao što je za Francusku bila 'alžirska kriza' ili za Ameriku – Vijetnam. "U takvoj situaciji nije od ključne važnosti veličina oružanih snaga, već ono što se od vojske traži da učini".
Tako je, zbog opasnosti od vojnog puča, 1958. na vlast u Francuskoj ponovno došao Charles de Gaulle. Nekoliko godina kasnije – opet zbog krize u Alžiru – de Gaulle je s vlasti gotovo zbačen, opet uslijed vrlo mogućeg vojnog udara. Za rata u Vijetnamu postojala je vrlo bliska mogućnost da cijeli Združeni stožer američkih oružanih snaga podnese ostavku, zbog protivljenja politici Johnsonove administracije.
Za vrijeme rata u Koreji – sredinom prošlog stoljeća – predsjednik Harry Truman smijenio je generala Douglasa MacArthura, zapovjednika savezničkih snaga, zbog njegovih javnih kritika Bijela kuće. I u najnovijim sukobima, u Afganistanu i Iraku, bilo je nesuglasica između političara i generala, kaže Michael Desch. "Riječ je o vojnim operacijama koje imaju i ne-tradicionalne aspekte. Prvo, borba protiv pobunjenika s osloncem na lokalno civilno stanovništvo. Drugo, izgradnja društva i države. Znači, tu se kombiniraju civilne i vojne zadaće, i zbog toga dolazi do sukoba između vojnika i političara".
Napetosti ili sukobi na relaciji vojska-političari česti su u mladim demokracijama. U Španjolskoj i Argentini bilo je pokušaja da se te zemlje vrate pod vojni režim. U Turskoj, vojska je pro-zapadno orijentirana i, posljednjih godina, često kritizira vladajuću umjerenu stranku. O tome govori stručnjak za Tursku Omer Taspinar koji predaje na američkom Nacionalnom ratnom koledžu. "Turski generali ne ismijavaju premijera, niti ne govore o njemu negativno… Međutim, oni kritiziraju njegovu politiku. Na primjer, oni otvoreno i oštro govore o svom strahu od islamizacije turskog društva, za što krive vladu".
Stručnjaci s kojima smo razgovarali kažu da je jedan od načina da se izbjegnu konflikti na relaciji vojska-političari ono što nazivaju skandinavski ili kanadski model. Prema Michaelu Deschu, tamo su vojske toliko male da jednostavno ne predstavljaju nikakvu prijetnju političarima.