Danas Sjedinjene Države obilježavaju Dan veterana, nacionalni praznik odavanja počasti i sjećanja na vojne veterane svih ratova. Prvi Dan veterana obilježen je krajem Prvog svjetskog rata. Ovogodišnji dolazi manje od dva mjeseca prije nego što će svi američki vojnici napustiti Irak i u vrijeme kad gotovo sto tisuća vojnika služi u Afganistanu. Razgovarajući s veteranima na jednom koledžu pored Los Angelesa, Elizabeth Lee je otkrila da oni imaju različita mišljenja o angažmanu američke vojske u inozemstvu.
Studenti na koledžu Santa Monica imaju nešto zajedničko: svi su vojni veterani koji se jednom tjedno sastaju da bi se družili i pružali jedni drugima podršku. Za neke od njih, stvarnost i užasi rata još uvijek su vrlo živi:
"Kad sam se vratila kući, trebalo mi je tri godine da se adaptiram u društvo, nakon što sam izašla iz vojske. Osjećala sam se skroz izgubljenom. Nitko nas nije podučio o tranziciji u društvo, o postupnom navikavanju na nov, normalan život," kaže Monica Scates, koja je služila je u prvom Zaljevskom ratu protiv Iraka prije 20 godina. Nakon što se vratila kući, patila je od post-traumatskog sindroma. Zbog toga joj je, kaže, propao brak, izgubila je svoju obitelj i svoj dom. Naposlijetku, išla je na liječenje, a nedavno je upisala koledž.
Vojni veteran Daniel Anderson služio je i u Iraku i u Afganistanu. Otišao je u vojsku jer mu nije išao koledž. Još jedan veteran rata u Afganistanu, Christopher Bellingham, postao je vojnikom kako bi mu vojska platila koledž.
Premda je svo troje služilo u vojsci, njihovi stavovi o putu kojim bi Amerika trebala nastaviti u Iraku i Afganistanu različiti su.
Monica Scates ne misli da bi se američke trupe trebale povući iz Iraka krajem ove godine: "Da budem iskrena, ne – zato što će to biti isto što smo učinili i u Vijetnamu. Prije nego što odemo odande, moramo stabilizirati društvo. Iračani nemaju stabilnu vladu, nemaju stabilnu vojsku."
Daniel Anderson se ne slaže: "Mislim da je vrijeme da se povučemo, jer smatram da su Iračani spremni stati na noge i preuzeti kontrolu."
Anderson kaže da nije siguran da je rat u Iraku bio vrijedan potrošenog novca, ni u humanitarnom niti u vojnom smislu: "Drago mi je da je Saddam Hussein svrgnut s vlasti. Istina je da još ima puno korupcije, to je očito…Ali mislim da je rat u Iraku bio politički i strateški rat, a ne prijeko potrebna kopnena borba."
Christopher Bellingham kaže da bi američke snage trebale otići i iz Afganistana: "Nema više svrhe da ostanu tamo. U njihovu smo ekonomiju uložili toliko novca da predstavljamo čitav njihov bruto društveni proizvod. A sada na nama zarađuju. Bez obzira kad ćemo se povući, oni neće biti u stanju održati razinu ekonomske moći do koje smo ih mi doveli."
No, Anderson kaže da afganistanski narod treba američku pomoć u borbi protiv talibana. On smatra da talibani ugnjetavaju afganistanski narod te da je vrijedno boriti se za njihovu slobodu.
Niti jedan od ovo troje veterana ne smatra da Amerikanci potpuno razumiju za što se bore njihovi vojnici u Iraku i Afganistanu. Za to djelomično krive američke medije.
Njihovi planovi za budućnost temelje se na onom što su prošli u vojsci. Monica Scates i Christopher Bellingham žele odabrati poziv koji će im omogućiti da pomažu drugim ratnim veteranima. Daniel Anderson želi postati pisac scenarija, u kojima bi opisivao priče iz svog vojnog iskustva.