Dr. Ann Filemyr dekan je Centra za umjetnost i kulturalne studije pri Institutu za umjetnost američkih Indijanaca u Santa Feu, u New Mexicu. Doktorirala je na temu komunikacija i zaštite okoliša, a među akademskim smjerovima koje je organizirala kao dekan Antioch koledža u Ohiju ženske su studije, studij za zaštitu okoliša, mirovne studije, afričke studije...
Yako Tahnahga, Mohawk, Taino i Ojibwe porijekla, duhovna je učiteljica i isjeljiteljica, predavač na temu narodne medicine i ljekovitog bilja. Ann i Yako duhovne su sestre koje zajedno rade više od dvadeset godina.
Na 5. Festival indijanske umjetnosti i kulture, održan u Zagrebu i dijelom u Splitu, pozvane su da govore o tradicionalnoj medicini i ljekovitom bilju, kako ga indijanski narodi koriste u svom životu.
“Mislila sam – uzbudljiva avantura,” kaže Yako (u prijevodu – Žena Snažna Uma), koja do nedavih posjeta Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu nije bila izvan Sjedinjenih Država, dok govori o pozivu na festival i pripremama za put u Hrvatsku. “Trudila sam se biti bez ikakvih očekivanja, željela sam doći potpuno otvorena za novi doživljaj, za novo iskustvo. Prvo, ipak, što sam učinila bilo je informiranje s Interneta, htjela sam saznati što je moguće više o Hrvatskoj kako bi znala kamo idem i imala bolje razumijevanje kulture. Naravno, nisam ništa znala o tome što i koliko ljudi u Hrvatskoj znaju o indijanskim narodima.”
Ono što je vidjela, čula i saznala, priznaje, otvorilo joj je neke potpuno nove vidike:
“U prvom redu, bila sam jako iznenađena činjenicom da su nam gotovo svi ljudi koje smo sretale govorili – znate, moja mama je to radila, baka mi je to kao lijek davala... Ima i u Americi nas, istina, ne puno, koji razumijemo, koji znamo o čemu se radi, ali o tome se često ne govori, to nije predmet razgovora, međutim ono što sam otkrila u Hrvatskoj, to je da je ljekovito bilje dio njihovog svakodnevnog jezika i života, dio njihovog znanja i to je za mene bilo vrlo uzbudljivo. Jedan mi je čovjek donio na dar dalmatinsku kadulju, za mene je to nezaboravno.”
Mnoge biljke, kaže Yako, dobro poznate onima u Hrvatskoj došle su u Ameriku, pa tako i indijanskim narodima, preko velikog oceana, promijenile imena. Ljudi koji su dolazili na predavanja i radionice donosili su sa sobom knjige, pokazivali joj bilje, izgovarali njihove hrvatske nazive. Dvije strane razumijele su se dobro kad su se počele služiti znanstvenim nazivima. “Zamislite,” kaže Yako, “s dva potpuno različita područja, sa sličnim ako ne i istim biljkama, ali dva različita jezika, a ipak smo mogli komunicirati... jezikom znanosti. Divno iskustvo!”
I Yako Tahnahga i Ann Filemyr bile su oduševljene prijemom kod hrvatske publike, interesom koji je ona pokazala...
“Interes je bio ogroman,” kaže Ann. “Ljudi koji su došli na naša predavanja, prezentacije i radionice, pokazali su duboko zanimanje za ljekovito bilje, vezano za ljudsko zdravlje. Duboko su svjesni njihova blagotvorna učinka. S puno radoznalosti i s puno strasti pristupaju tim temama. Tu smo definitivno našli dodirne točke.”
Jedan element, međutim, dodaje Ann Filemyr, u pristupu američkih starosjedilačkih naroda biljkama općenito bio je nov onima u Hrvatskoj. U indijanskom kontekstu, biljke su rođaci čovjeka. Nose imena poput “Starija Sestra” ili “Bakin Hranitelj” ili “Djedova Breza”... između čovjeka i biljaka postoji čvrsti odnos srodstva.
“Govorile smo o toj vrsti konceptualnog okvira unutar kojega se biljke doživljavaju kao rođaci, kao Stariji u ljudskoj obitelji. Biljke su, u ciklusu stvaranja, postojale prve, prije životinja, prije ljudskih bića. Mislim da je to za ljude u Hrvatskoj bila nova ideja i pokazali su puno zanimanja. Blagotvorne strane raznog bilja su im dobro poznate, ali na ovo drugo najčešće su odgovarali – hm, nikad nismo o tome i na taj način razmišljali. Upoznale smo ih s nekim molitvenim ceremonijama i s nekim pjesmama u čast biljaka, u tim je pjesmama i puno poučnoga.”
O susretima sa zagrebačkim srednjoškolcima Ann Filemyr govori s puno entuzijazma. Otvoreni, kaže, s pitanjima poput – kako uspostaviti bliži, konkretniji dodir s prirodom, istinski sadržajan, značajan odnos između čovjeka i svijeta prirode, kako taj odnos održavati, za postizanje pune ravnoteže. Za gradsku djecu, dodaje ona, koja općenito, ne samo u Zagrebu ili Hrvatskoj nego i u Americi, svagdje, vrlo malo izlaze u prirodu, više vremena provode za kompjuterom, s digitalnim medijima, u zatvorenim prostorima, sve su to ključna pitanja. Ann Filemyr je spremno izrazila želju za povratkom u skoroj budućnosti i nastavkom možda jedne dublje diskusije na temu čovjeka i prirode jer, na koncu konca, čovjek se na prirodu oslanja stopostotno, za sve što mu treba. Uz čestitke Hrvatsko-američkom društvu na sjajnoj organizaciji, izrazila je također nadu za uvođenje, možda, više obrazovnih programa u okviru festivala jer stekla je utisak da u Hrvatskoj postoji veliki interes za indijanske kulture. Na ogromnom geografskom području Sjedinjenih Država, međutim, živi oko 500 raznih indijanskih naroda. Njihovi se načini života i njihove kulture razlikuju, ne govore istim jezikom, nemaju ista vjerovanja. No zbog njihove ograničene eksponiranosti, ne samo u Hrvatskoj ili drugdje, nego u Americi također, ljudi imaju tendenciju strpati ih sve zajedno, s pomiješanim simbolima. Totemski stup, recimo, pripada američkom Sjeverozapadu, tepee narodima Velikih nizina; kao simboli, oni nikad ne idu zajedno, nikad nisu na istom mjestu. “Više orijentacijskih programa pomoglo bi, jer ljudi su pokazali interes, postavljali mnoga pitanja.”
“Mnoštvo pitanja,” potvrđuje i Yako. “Među njima bilo je i stereotipnih, da, ali i puno smijeha u pojašnjavanju i puno uzajamnog poučavanja. Bilo je puno radoznalosti u ljudima. Kad mi netko priđe i kaže ‘pomozite mi razumijeti,’ to za mene otvara deset milijuna svijetova.”
Što im se najviše usjeklo u pamćenje?
Ann Filemyr: “Naučile smo o važnosti kadulje i ružmarina u lokalnom travarstvu, ali i u kuhinji. I neću zaboraviti ponos koji Zagrepčani imaju za svoju tržnicu, velika se pažnja poklanja kvaliteti hrane, svježini voća, povrća... Te vrijednosti i mi dijelimo s njima, znači – ipak smo duboko povezani.”
Yako Tahnahga za Dolac ima iste riječi pohvale, naročito za ribarnicu, “ona pastrva koju sam kupila da bi je pripremila s manoominom, divljom ili indijanskom rižom, koji dar, koja gozba!”
Dio festivala – Red Rocks Arts & Crafts Festival 2010 – održan je ove godine i u Splitu. Makar je boravak u Splitu bio kratak, obje su bile očarane onim što su vidjele, željele bi se i u njega vratiti na duže. More, splitske barbe, Dioklecijanova palača, vino, masline... neodoljivi zov Hvara, Brača, Visa, ali i nedavnost rata, inspirirali su Ann na pisanje pjesme, poeziju je i studirala i predavala, poeziju i sama piše. Tako ih je i izlet na Plitvice ostavio duboko dirnute ljepotom prirode, ali, naglašava Yako, i ožiljcima rata koje su vidjele u nekim selima. I ti su prizori dio sjecanja koje su donijele natrag sa sobom jer, kako Yako kaže, “oni meni, s našom, indijanskom poviješću puno govore – kako živjeti zajedno kao čovječanstvo, kako uspostaviti dijalog da bi razumijeli jedni druge, moramo zajedno raditi, moramo jedan drugoga podržavati, premostiti razlike. Ali nosim sa sobom još nešto – srce i duh Hrvatske i njenih ljudi, zahvalna sam na obrocima koje smo dijelili, na smijehu i pričama, nosim u sebi ljepotu zemlje, nekoliko riječi koje sam naučila - hvala, molim, dobar dan... važne riječi koje i ovdje uvijek nastojim učiti kad odlazim na rezervate, mi govorimo više od 500 raznih jezika, sada sam na dar dobila i nekoliko riječi iz hrvatskog jezika.”
Na pitanje što misli da je ona donijela u Hrvatsku, Yako je, nakon kraćeg razmišljanja, odgovorila: “Srce, mislim da je to glavno, i spremnost s drugima dijeliti, drugima prenositi kulturu i to kako ja, kao Indijanka, gledam na svijet kroz biljke i kako se prema njima odnosim, s poštovanjem i ljubavlju. Ali kroz srce, bolje rečeno srcima, mislim da smo se sreli. Da smo našli, kako bi Navajo rekli, “the beauty way.” To je i ono čemu su mene moji Stariji učili. Ne da sebe stavljam iznad drugih nego da druge upoznajem sa srcem i na istoj duhovnoj razini. Kad smo to u stanju postići, mnoga se i mnoga vrata otvaraju i možemo čuti jedni druge. Ja malo bolje razumijem Hrvatsku sada, nadam se da i oni malo bolje razumiju nas, indijanske narode, da shvaćaju da nismo holivudski Indijanci, da smo nepatvoreni, da smo istinski i iskreni, i da gajimo duboku ljubav za ono što radimo.”