Golemi sustav gorja zvan Appalachian Mountains, koji se proteže od kanadskog Newfoundlanda do savezne države Alabame, nije područje koje prvo pada na pamet kao izvor afro-američke glazbe, još manje kao kolijevke bluesa. Kad je blues u pitanju, to su, za svakog poklonika bluesa, dugo vremena već Mississippi Delta i Chicago. Album Smithsonian Folkwaysa, međutim, privlači sada pažnju mnogih na jednu drugu regiju – Appalachia. I na njen blues, na “planinskog rođaka” Delta bluesa.
“Blues je u Appalachiju stigao kad je već bio dobro ukorijenjen u Delti,” piše Barry Lee Pearson, profesor na Sveučilištu Maryland, jedan od dvojice autora popratnog teksta albuma. “Stigao je, u razdoblju Velike depresije, Velike gospodarske krize, tridesetih godina, s putujućim glazbenicima koji su tražili posao u rudnicima, na gradnji željezničkih pruga i cesta i svirali sebi za zabavu, a onda i drugim radnicima, ili s profesionalnim glazbenicima koji bi, na dan isplate, dolazili svirati u lokalnim krčmama.”
Muzikolozi i povjesničari već su iscrpno dokumentirali migraciju bluesa sa polja Mississippi Delte u klubove na južnoj strani Chicaga; sada, album “Appalachian Blues” pruža snažne argumente u prilog postojanja bogate tradicije na području Appalachian gorja.
Jedan od razloga što se bluesu Appalachije nije do nedavno pridavala velika pozornost pomanjkanje je karakterističnog stila kakav odmah prepoznajemo u klasičnom bluesu Delte i njegovim pionirima, Charleyju Pattonu i Sonu Houseu – perkusivan stil sviranja.
Appalachia blues je “lakši” od Deltinog, lakšeg zvuka, melodičniji, pod velikim utjecajem ragtimea i složenijeg finger-picking stila od Delta bluesa. Ima u njemu, uz ragtime, i boogie-woogieja i vaudeville bluesa i string band bluesa i East Coast rhythm&bluesa, ima proto-rock-and-rolla, ima regionalne crkvene glazbe, ima evropskih i afričkih stilova, ima, dakle, miješano rasnih utjecaja. U rudarskim zajednicama, bijelci i crnci su odvojeno živjeli, ali zajedno su svirali. “Preslušavajući gramofonske ploče na 78 okretaja u arhivu Folkwaysa,” piše drugi autor teksta, arhivist Jeff Pace, “često nismo mogli reći koje rase je osoba. Raznolikost zvukova u Appalachian bluesu odraz je združivanja i ispreplitanja crnačkih i bjelačkih glazbenih tradicija.
Doc Watson, iz Sjeverne Karoline, poznatiji je kao folk-country gitarist i vokalist, ali njegova interpretacija “Sitting On the Top of the World” pokazuje da je Watson u svoj raznoliki repertoar utkao i malo bluesa.
S druge strane, John Jackson, afro-američki blues (Piedmont) glazbenik iz Virginije, uvršten na album Smithsonian Folkwaysa, priznao je da je, odrastajući, slušao bijelog country bluesmana Jimmyja Rodgersa.
Na albumu “Appalachian Blues” dvadeset i jedna je snimka iz arhive Folkwaysa koje su napravili Samuel Charters, Ralph Rinzler i Moses Asch u razdoblju između 40-ih i 80-ih godina. Mnoge su, očito, imale velikog utjecaja na kasnije folk i rock glazbenike, poput Jerry Lee Lewisa, Boba Dylana, Grateful Dead, Taj Mahala. Afro-američki Piedmont blues gitarist Reverend Gary Davis, rodom iz Južne Karoline, predstavljen je s instrumentalnom verzijom “Hesitation Bluesa,” koja će se kasnije, kao i mnoge druge Davisove, naći i na repertoaru Hot Tuna i Jorme Kaukonena.
Ima u Appalachian bluesu, uz gitaru, i klavira i violine i usne harmonike i bendža, ali dominira gitara; naglasak je, piše Pearson, uvijek bio na instrumentalnoj spretnosti i vještini i na prepuštanju gitari da za glazbenika govori.
Album je tek mali uzorak mnogostranog, ali rijetko priznatog akustičnog “mountain blues” stila – brzog i kompleksnog, ali istovremeno i uvijek nekako opuštenog načina sviranja.
Uz folk legendu, s jednom nogom čvrsto u bluesu, Josha Whitea, iz Južne Karoline, kojega smo čuli na početku, zatim Piedmont bluesmana Brownie McGheeja, iz Tennesseeja, E. C. Balla, iz Virginije, te Doca Watsona, Johna Jacksona i Garyja Davisa, na albumu su i glazbenici iz Alabame, Georgije, Kentuckyja. Među poznatijima – još i Archie Edwards, među manje poznatima, ali ništa manje zaslužnima – Pink Anderson, Etta Baker, Peg Leg Sam Jackson i Sticks McGhee. Potonji album otvara, sa “My Baby’s Gone,” i zatvara, sa “Drinkin’ Wine Spo-dee-o-dee.” Ta zadnja na albumu, snimka iz 1958. – živahna, gotovo rock-and-roll pjesma vjerojatno je i najpoznatija Sticksa McGheeja.
