"My Fair Lady" - priča relevantna danas koliko je bila i na početku 20-og vijeka

London 1912. Ulična prodavačica cvijeća Eliza Doolittle, koja govori dijalektom niže klase Cockney, pretvara se, uz jezičku i ličnu transformaciju, u damu koja se ne može razlikovati od onih koje govore takozvanim odgovarajućim engleskim, odnosno „Queens English“. Njen potencijal za jezičku transformaciju postaje predmet opklade između umirovljenog britanskog oficira Pickeringa i svjetski slavnog stručnjaka za fonetiku, profesora Henrija Higginsa. I sve to, naravno, uz mali ljubavni zaplet. Mjuzikl My Fair Lady, koji je postavljen na sceni washingtonskog pozorišta Arena Stage, zasnovan je na klasičnom djelu Georgea Bernarda Shaw-a „Pygmalion“. On je relevantan i danas koliko je bio i na samom početku 20-og vijeka i postavlja pitanje: Koliko jezik kojim govorimo definira naš društveni status? Na pozorišnoj sceni pratimo transformaciju lijepe djevojke, ulične prodavačice cvijeća, u aristokratsku damu zahvaljujući časovima jezika, oblačenja i ponašanja. Uz reinterpretaciju prilagođenu modernom vremenu, reklo bi se da je tema predstave relevantna i danas, jer govori o klasi, osobito u svijetu koji je sve više podijeljen klasnim razlikama između veoma bogatih i veoma siromašnih. Sjajne glumce prati i izuzetna kostimografija i scenografija, sa obiljem cvijeća i cvjetnih dizajna, te orkestrom uživo koji dočarava ulične zvukove Londona iz tog doba. Ovog Dana zahvalnosti, Arena stage organizira i jedan poseban događaj, kako bi iskazala zahvalnost pripadnicima američkih oružanih snaga—na klasični mjuzikl My Fair Lady i specijalnu koktel večeru poziva ranjene vojnike, njihove obitelji, i obitelji vojnika koji trenutno služe u inostranstvu. (Photo Courtesy: Arena Stage)