Mnogo građana BiH se itekako dobro sjeća rata i tragova koje se u ratna dešavanja ostavila. Jedan dio njih su tada, devedesetih, bili djeca ili tinejdžeri i ova užasna vanredna situacija se jako odrazila na njih te je se sigurno dobro sjećaju. Strah za život, djetinjstvo i odrastanje u vanrednim okolnostima osiromašenje, nemogućnost druženja, otežano ili obustavljeno školovanje – sve to je stvorilo ne jednu nego čak dvije „izgubljene generacije“ u BiH – jednu koju je rat zahvatio u mladosti i jednu koji su bili djeca devedesetih. Dosta pripadnika ovih generacija sada ima svoju djecu i gledali su kako ona prolaze neke slične stvari u toku pandemije: strah za život, otežana nastava, nemogućnost druženja, socijalizacije, igre i zabave koje su toliko važne za pravilan razvoj djece i adolescenata. Istorija se ponavlja, malo u drugačijim okolnostima.
Manjak komunikacije „lice u lice“
Nismo ni svjesni koliko vanredna situacija izazvana pandemijom utječe na mentalno zdravlje. Obično se to povezuje s lokdaunima (lockdowns), koji onemogućavaju širenje virusa i predstavljaju jako efikasnu mjeru kontrole pandemije, ali istovremeno i nešto što većini ljudi teško pada. „Zaključavanja“ su onemogućila međusobnu fizičku komunikaciju ljudi, koja je bitna za mentalno zdravlje. Trebamo se upitati ko se teže nosi sa ovim – mlađi ili sredovječni/stariji, introverti ili ekstroverti? I jesu li lokdauni jedini „krivac“?
„Nije samo manjak komunikacije sa drugim ljudima faktor rizika već nedostatak interakcije. Većina nas je komunicirala putem online platformi, Zoom, Google Meet, Skype, Viber... ali se većina slaže da to nije jednako kvalitetna komunikacija kao licem u lice. Nedostaje nam dosta informacija, fizička blizina, kontakt, zagrljaj podrške, poljubac“, osvrće se na problem nedostatka fizičke, stvarne komunikacije psihologinja Sandra Muratović. „Jednostavno, nedostatak direktne i aktivne interakcije s drugim ljudima je proizveo nedostatak prenosa emotivnog dijela komunikacije, koji je jako važan za naše normalno funkcionisanje. Socijalni kontakti, odnosno, prijatelji i porodica, su možda najvažniji faktor kvalitetnog života za većinu ljudi. Slabiji kvalitet tih odnosa sigurno utiče na naš mentalni status“, objašnjava Muratović.
Posebno su mladi pogođeni nedostatkom kvalitetne interakcije sa drugima jer znamo da se u periodu puberteta i adolecencije okrećemo vršnjacima koji postaju izuzetno važna referentna tačka za naš dalji razvoj.
„Mi stariji smo mogli kompenzirati donekle lošiju interakciju sa drugima u proteklom periodu, ali mladi mnogo teže. Ovdje moram naglasiti da društvene mreže i online platforme nisu dovoljne za normalan socio-emocionalni razvoj djece i mladih. Njima je potrebna interakcija sa vršnjacima uživo, svakodnevno, kontinuirano, posebno u relativno zaštićenim sredinama kao što je škola. Posebno bih izdvojila da učenici u nisu skoro nikako pohađali nastavu uživo od marta 2020.godine. Kakve će to posljedice ostaviti na njihov normalan razvoj ne znam, ali svakako će postojati“, govori Muratović, inače profesorica u jednoj sarajevskoj gimnaziji.
Lockdown ne može biti jedini faktor koji utiče na naše mentalno zdravlje u pandemijskom periodu koji traje već preko 17 mjeseci. Tu su i slučajevi zaraze, vrlo teške kliničke slike, smrti bliskih osoba radi Covida-19, ali i sama anticipacija da bismo se mogli zaraziti ili da bismo mogli zaraziti druge ljude.
Gubici posla, poremećena svakodnevnica i rutina, nemogućnost putovanja-posebno za one čiji su članovi porodice u drugim zemljama, osobe sa narušenim imunitetom, osobe iz manjinskih grupa kod kojih efekti kriza inače budu jače izraženi – sve to su socio-ekonomski faktori koji su nas oblikovali u proteklom periodu.
Nošenje s vanrednim situacijama
Ipak, neki se nešto bolje nose s ovakvim stresom. Od čega ovisi kapacitet nošenja s vanrednim situacijama?
Kapacitet adekvatnog nošenja sa vanrednim situacijama ovisi prije svega o općim adaptivnim mehanizmima na stres. Svako se sa stresom nosi na drugi način. Neko ga izbjegava koliko može, neko pokušava da riješi problem koliko se može, a kad se ne može da prihvati da ne može. Dosta toga ovisi o ličnom iskustvu, koliko i kako je neko do tada rješavao stresne situacije.
„Postavite sebi pitanje -da li se više fokusiram na rješavanje problema koji je izazvao stres ili se fokusiram više na umirivanje svog trenutnog emocionalnog stanja? Ako smo se u životu često suočavali sa stresorima i pokušavali adekvatno da riješimo stres i/ili problem koji je uzrokovao stres, onda smo već bolje pripremljeni za vanredne situacije. Ali ako smo često izbjegavali stresore, živjeli u relativno zaštićenoj okolini, u stress-free zoni, onda imamo manje resursa za vanredne situacije. Ali nije ni to pravilo, neke mlade osobe koje nisu imale puno ovakvog iskustva su sjajno reagovale u proteklom periodu“, objašnjava Muratović.
Pogoršana kvaliteta komunikacije
Već godinama se priča kako „mladi previše vremena provode za računarima i mobitelima“, a ova situacija je zapravo povećala njihovo vrijeme provedeno na takav način. Taj efekat može imati negativan utjecaj na mentalno zdravlje adolescenata, ali mi još uvijek nismo sigurni koliki. Online komunikacija jednostavno ne može ispuniti sve jezičke funkcije, prenesena značenja, tonalitete i naglašavanja koja nam itekako daju smjernice za tumačenje poruke u komunikacijskom kanalu.
Prema klasifikaciji Romana Jakobsona, jezik ima 6 funkcija: referencijalna, apelativna, emocionalna, fatička, metajezička i poetska. Online komunikacija jako onemogućava upravu emotivnu i metajezičku funkciju, i ona teško da može biti nadomještena raznim emojima, gifovima i stickerima. Zapravo, online komunikacija, čak i preko online paltformi, zapravo sakati jezik i poruku.
„Mi smo socijalna bića, za normalan razvoj su nam neophodni drugi ljudi, odnosno, interakcija sa njima. Ovdje prije svega mislim na direktnu, licem u lice interakciju. Online komunikacija ne prenosi sve podatke, svi smo bili u situaciji da se prepiska sa prijateljem završi u nedoumici da li se šalio ili naljutio. To se dešava iz prostog razloga jer komunikacija porukama samo jedan kanal komunikacije, informacijski. Emocije se pokušavaju prenijeli emojima ili gifovima, ali često ostaje i dalje dosta toga neprepoznato. Jednostavno, nismo evolucijski baždareni na ovakav vid komunikacije pa nam nije prirodan. Problem sa mladima koji zaista provode dosta vremena za ekranima se već vidi u smanjenim životnim iskustvima, nedovoljno razvijenim socijalnim i komunikacijskim vještinama, nedovoljno razvijenim vještinama i strategijama za rješavanje problema i donošenje odluka. Samim tim neće imati potrebno samopouzdanje da ulaze u životne situacije koje od njih traže da koriste ove vještine. Zamislite da niste naučili voziti bicikl u djetinjstvu, da li biste sada rado pokušavali da ga naučite u nekom dvorištu ispred zgrade?“, osvrće se Sandra Muratović na ovaj problem.
Ovaj efekat je samo pojačala online nastava koja je potpuno zarobila djecu i mlade za računar. Imate dosta istraživanja koja govore o porastu psihičkih smetnji kod mladih radi lockdowna, online nastave, radi cijele ove situacije. Problemi adolescenata, izazvani svom ovom spregom se odražavaju na porodicu i društvo.
„Adolescenti jesu društvo - oni će sutra biti odrasle osobe koje će glasati i donositi razne zakone i propise i to mnogo brže nego što mislimo“, kaže Muratović i nastavlja: „Ako imate povećan broj djece i mladih koji su nezadovoljni, neizgrađenih vještina i sposobnosti, a ne bavite se kao društvo njima i njihovim potrebama, možemo očekivati jednu veliku lavinu koja će nas sigurno zatrpati zajedno sa njima. Ponavljam, u svim dijelovima svijeta pandemija je ostavila ružan trag na normalan razvoj djece i mladih, ali se naše društvo ne bavi tim problemima“.
Mladi i prilagođavanje stresnim situacijama
Mladi bi trebali dobro amortizirati promjene i bolje se nositi s njima nego odrasla. No, s druge strane, ličnost mladih ljudi se još razvija i možda bi stresne situacije na njih još jače utjecale? Postavlja se pitanje – da li se mozak mladh ljudi može lako oporaviti od ovog iskustva?
„Čujem često, čak i od stručnjaka, da su mladi mozgovi plastični, da će prebroditi ovo sve bez problema. Tačno je da se naš mozak mijenja kroz iskustvo, odnosno kroz učenje, to je fenomen neuroplastičnosti, ne samo kod mladih već i kod odraslih ali ne čujem da se savjetuje starijima da počnu svirati neki instrument ili da upišu kurs nekog stranog jezika bez obzira na starost. Licemjerni smo prema djeci i mladima“, dijeli svoja razmišljanja Muratović i dodaje kako ne možemo zaboraviti na vrlo ograničeno iskustvo mladih ljudi, posebno u današnje vrijeme. „Ako je mlada osoba živjela bez nekog većeg stresa, onda se i manji stres može doživjeti jače. U stvari, ne znamo kako će i u kojoj mjeri pandemijski stres uticati na razvoj mladih, da li će biti dugoročnih efekata i koliko snažni će biti“, kaže Sandra Muratović.
Online nastava kao „nužno zlo“
Online nastava je samo pojačala problem. Nastavici su to dobro osjetili i osjetili su probleme sa samim učenicima, nenaviklim na ovaj tip nastave. Sandra Muratović ovako opisuje svoj iskustvo s online nastavom:
„Online nastava je nužno zlo, posebno osmišljena i izvedena na način koji smo imali od marta 2020.godine. Meni lično je bilo izuzetno teško da držim nastavu na ovaj način, kada djeca isključe kamere i ne učestvuju aktivno u diskusijama. Prije nego što neko kaže, pa valjda je do nastavnika da natjera dijete da upali kameru, to nije moguće iz više razloga. Evo samo nekih: tvrde da im je kamera pokvarena, da im je loš interent, često je to tačno ali često i nije; često je cijela porodica u isto vrijeme na online nastavi i poslovima, nemaju svi jednake mogućnosti, pa djeca znaju i iz kupatila pratiti nastavu. Nemojmo zaboraviti da nemaju sva djeca lijepo sređenu sobu, pa je nekad potpuno opravdano nepaljenje kamere“.
Nastavnik započne diskusiju, proziva, ali se učenici ne javljaju ili traže da im se ponovi pitanje, što je sve frustrirajuće. Nastavnik, pri svemu tome treba sve te faktore uzeti u obzir i držati čas kao da je sve u najboljem redu. Ponekad, dešava se da nastavnika sluša cijela kuća, što nije primjereno – jer prije svega, učenik tako nema prostora za koncentraciju, ali to svakako izlaže i nastavnika na način na koji oni nisu bili izloženi ranije.
Također, istraživanja pokazuju da mi slabije pamtimo informacije servirane ovim putem, posebno putem vebinara–više nam „prija“ komunikacija „lice u lice“, tako bolje pamtimo.
Kod učenika informacije s online nastave postaju za kratko vrijeme nedostupne i mora se opet proći kroz najvažnije gradivo. Zapravo, pandemija i vanredne okolnosti nastave, ma koliko je koncept ovakve nastave bio nužan, vjerovatno je stvorio generacije koje nisu savladale neke stvari iz ono fundusa koji zovemo „opšte obrazovanje“. Već smo vidjeli kakav je to efekat imalo na generacije koje su rasle u ratu. Efekat nedovoljne naučne pismenosti je naročito vidljiv upravo sada.
„Tokom online nastave učenici su, kako je vrijeme prolazilo, pokazivali sve veću nezainteresovanost, apatiju, nezadovoljstvo, čak i kad je dozvoljeno mladima da izlaze dosta ih je i dalje ostajala uglavnom u kući. Prijavljivali su i pojačane anksiozne smetnje, posebno ako su i ranije imali neki oblik anksioznosti. Prema njihovim riječima, raspoloženje im se popravilo kad su se vratili uobičajenim svakodnevnim aktivnostima, uživo pohađanju nastave“, ističe Muratović.
Postaje jasno da su najveće žrtve čitave ove situacije zapravo mladi i da će i oni, ali i cijelo društvo još dugo osjećati efekte koji su uzrokovani i stresnom situacijom, i nedostatkom druženja i nedostacima online nastave. Nekih od tih efekata ćemo postati svjesni tek u godinama, decenijama koje dolaze.
