Američkog pisca W. S. Merwina Kongresna je knjižnica imenovala sedamnaestim pjesnikom laureatom Sjedinjenih Država. Ova počast dolazi kao kruna njegovom dugom popisu postignuća, u što je uključeno 50 knjiga poezije, proze, kritike i prijevoda, dvije Pulitzerove nagrade i jedna National Book Award. Kao i drugi pjesnici laureati prije njega, Merwin dobiva jedinstvenu govornicu s koje se može zalagati za jedan od društveno najcjenjenijih umjetničkih oblika.
S poput snijega bijelom kosom, jasnim plavim očima pravilno isklesanim licem W. S. Merwin zrači inteligencijom i dostojanstvom koje bi Amerika mogla očekivati od svojeg najeksponiranijeg pjesnika. Ali ono što Merwin preispituje jest unutarnji svijet ljubavi, gubitka i tuge, poput ovog u pjesmi Odvajanje iz koje nam čita:
Tvoja odsutnost prošla je kroz mene
poput konca kroz iglu.
Sve što činim je zašiveno njegovim bojama.
Merwin namjerno izbjegava puku ljepotu u svojim pjesmama, birajući umjesto toga da otkriva emocije i poeziju u sebi kao most za unutarnji život drugih i same prirode: "Ali morat će biti tako zar ne? Ne mogu te odvesti na tvoje mjesto. Ne znam gdje je tvoje mjesto. Nije li naš veliki prorok, Thoreau, rekao 'um nekog drugog čovjeka je mračna šuma'. Svako dijete prepoznaje tu šumu. To je mjesto gdje ne možeš razlučiti razliku između sna i jave".
To je ta "obala" između sna i jave, između kopna i mora, koju čujemo u kratkoj Merwinovoj pjesmi Laguna plime i oseke koju je napisao na Havajima gdje živi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća:
S ruba ogoljenog grebena popodne
Djeca koja ne znaju plivati skaču naprijed vičući
i na trenutak nestanu u velikom ogledalu
u kojem se odražavaju planine.
Merwin kaže da se pjesništvo često bavi razinama stvarnosti koje se nalaze izvan svakodnevne percepcije, ali se do njih može doći kroz pjesničku imaginaciju.
Pjesništvo se bavi onim što se ne može izreći. Pjesništvo je ta Iračanka na naslovnici novina s otvorenim ustima jer je njen muž upravo raznesen bombom pred njenim očima. I što se na ovoj zemlji o tome može reći? To je tek jedan dugi krik koji izlazi iz nje. Iz toga se rađa pjesništvo.
Za Merwina ono što ljudsko biće čini jedinstvenim jest kapacitet imaginacije i isto tako suosjećanja – što su dvije kvalitete koje pjesništvo budi: "To je ono što nas čini zabrinutima zbog patnji kitova ili pliskavica, ili ljudi koji u Africi umiru od AIDS-a, ili teškom stanju u kojem se nalazi samohrana majka s troje djece. To je nešto što je umnogome razvijeno unutar naše vlastite vrste, kapacitet za suosjećanje, prepoznavanje da je nečija tuđa situacija i naša vlastita situacija, da ne postoji odvajanje, da je patnja uistinu ista među svim ljudima.
I suosjećanje i bijes bili su inspiracija za Merwinovu zbirku pjesama Nosač ljestava. Ta zbirka bavi se američkim vojnim angažmanom u Vijetnamu i priskrbila je autoru Pulitzerovu nagradu 1971. godine. Poslušajmo autora kako čita pjesmu Azijati umiru:
Kad su šume bile uništene njihova je tama ostala
Pepeo veliki šetač slijedio je vlasnike
Zauvijek
Ništa do čega stignu neće biti stvarno
Niti će trajati
Nad koritima rijeka
Poput pataka u vrijeme pataka
Duhovi sela vise iz neba
Čineći novi suton.
Merwinova duboka povezanost sa svijetom prirode i tuga nad njenom kontinuiranom degradacijom od strane čovjeka predstavljale su temu njegova života i pjesništva još otkad je bio dijete. Sjeća se da je prije 20 godina mogao čuti devet različitih pjesama devet slavuja u jednom francuskom selu u kojem je tad živio. Danas kad posjeti to selo, više ne čuje slavuje. Nekoć su u tom selu postojala brojna jata lastavica također. Sad ih više nema: "Čini se da to nitko ne primjećuje. Ne znam što me više boli – činjenica da ih nema ili činjenica da to nitko ne primjećuje. Što to govori o nama, da je u redu ako živimo u svijetu bez lastavica"?
Merwin kaže da je napisao pjesmu Za nadolazeće izumiranje kao odgovor na odluku meksičke vlade da izgradi most iznad Korteškog mora čime se praktički zatvorilo područje za razmnažanje sivog kita:
Sivi kitu
Sad kad šaljemo te na Kraj
Taj velik Bog
Reci mu
Da mi koji te slijedimo izmislismo oprost
A ništa ne opraštamo
Pišem kao da me možeš razumjeti
I mogu to reći
Čovjek se uvijek mora nešto praviti
Među mrtvima
Kad si ostavljen na moru viseći na njihovim stabljikama
Prazan sebe
Reci mu da smo mi stvoreni
Jednog drugog dana
Zaprepaštenost će izblijedjeti poput jeke
Zvonjava na uzbunu je velik dio onog kako Merwin zamišlja svoju ulogu američkog pjesnika laureata: "Ne želim biti propovjednik, ali želim jednom reći na vrlo javnom mjestu, na vrlo službenom mjestu ovo: Mislim da činimo nešto vrlo opasno. Uistinu inzistiramo na vožnji od 120 kilometara na sat dok kameni zid nije daleko. Netko to bar mora dovesti u pitanje".
W.S. Merwin 17. je pjesnik laureat Sjedinjenih Država.
