U jednoj od najpoznatijih filmskih rečenica 20. stoljeća, Benjamin Braddock (Dustin Hoffman), u filmu “Diplomac,” dobija savjet od obiteljskog prijatelja: “Samo jednu riječ imam za tebe. Samo jednu riječ. Slušaš me? Plastika.”
Film, u režiji Mikea Nicholsa, snimljen je 1967., prema istoimenom romanu Charlesa Webba, iz 1963. godine. Film “Diplomac” od Baekelandovog izuma (1907) dijeli točno šest desetljeća; za to se vrijeme naš svakodnevni krajolik bitno promijenio. Za zlo i za dobro, puno prirodnog, autentičnog zamijenilo je umjetno, sintetičko.
Kemičar Leo Baekeland rođen je u Belgiji, 1863. godine. Studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Ghentu. Godine 1889., kad je njemu bilo 29 godina, dobio je stipendiju za Ameriku. Profesor Charles Chandler, na Sveučilištu Columbia, nagovorio je Baekelanda da ostane u Sjedinjenim Državama i dao mu preporuku za posao kod jednog njujorškog proizvođača fotografskog materijala i pribora. Baekelandov prvi uspjeh i bio je, 90-ih godina 19. stoljeća, izum Veloksa, fotografskog papira koji se sada mogao razvijati i pod umjetnim osvjetljenjem, pravi blagoslov za fotografa. Kompanija Eastman Kodak odmah je, 1989. godine, Velox otkupila od Baekelanda, za nekih milijun dolara. Za ono vrijeme - gromna svota, i više no dovoljna za Baekelanda da ostatak života može posvetiti eksperimentima.
Kupivši veliko imanje sjeverno od Yonkersa, na samoj obali Hudsona, u saveznoj državi New York, Leo Baekeland je svojoj obitelji – supruzi i dvoje djece, osigurao dom, a sebi, u velikoj štali na posjedu, laboratorij. Baekelandu su na umu bili izolatori, zbog sve veće cijene šelaku, prirodnoj smoli, točnije – smolastoj izlučevini jedne vrste insekata. Koristila se za izradu politura, ali i za izolaciju, a električna se industrija baš tada rađala, potražnja za izoliranim žicama sve je više rasla. Kad su prijatelji pitali Baekelanda kako to da se fokusirao baš na to područje, na umjetne smole, odgovorio je da ga je namjerno odabrao, zbog novca. Baekeland je imao nos za unosne mogućnosti. Trebalo je samo naći umjetnu zamjenu za šelak.
Godine 1904., Baekeland je započeo s istraživanjima. Tragajući za šelakom, došao je, tri godine kasnije, do čvrste plastične mase, kondenzacijskog proizvoda fenola s formaldehidom. Bakelit, pod tim ga je nazivom Baekeland unio u svoju bilježnicu, prepunu već zapisa o neuspjelim eksperimentima. Zagrijavanjem, u teškoj željeznoj posudi, kojoj je dao ime “Bakelizer,” gdje je imao dobru kontrolu nad tlakom i temperaturom, nad formaldehid-fenol reakcijom, Baekeland je dobio tečnost sličnu šelaku, koja je, poput laka, bila dobra za oblaganje površina. I dao joj je ime “Novolak,” ali tečnost nije imala komercijalnog uspjeha. Daljnim zagrijavanjem, međutim, pretvarala se u gumastu smjesu; a u njegovom “Bakelizeru” – u čvrstu, prozirnu materiju, koja se mogla oblikovati bezbroj puta. Ono što je Leo Baekeland dobio, 1907. godine, bila je, jednom rječju – plastika! Prva potpuno umjetno stvorena plastika. Podnio je zahtjev za patent i dvije godine kasnije predstavio je svoj izum njujorškom ogranku Američkog društva kemičara. Dobit ćemo, od Baekelandovih dana, još puno poli-ovoga i poli-onoga, ali njegov izum – bakelit - obilježio je početak “ere plastike,” razdoblja polimera.
Za proizvodnju bakelita, stručno – polioksibenzilmetilenglicolanhidrida, Baekeland je osnovao General Bakelite Corporation (kasnije Bakelite Company). “Materijal s tisuću namjena,” tako je uskoro glasila njena reklama. I doista, od automobilske i radio industrije do muštikli i krunica, telefona, dugmadi i nakita... bakelit je našao tisuću primjena, u različitim segmentima života, elektroindustriji, elektronici, medicini, kućanstvu, poljoprivredi, građevinarstvu, telekomunikacijama. Časopis Time pisao je, 1924. godine: “Za nekoliko godina, bit će dio svakog mehaničkog uređaja suvremene civilizacije, takav je potencijal bakelita!” Isti je časopis, u svom broju od 20. svibnja 1940. godine, objavio članak o dr. Baekelandu, nazvavši ga “Ocem plastike.”
Baekeland se već bio povukao u mirovinu, 1939., uživao na svojoj jahti i u raznim drugim aktivnostima, kompaniju uspješno prodao Union Carbide Corporation.
Godine 1945., godinu dana nakon Baekelandove smrti, godišnja proizvodnja plastike u Sjedinjenim Državama iznosila je više od 400 000 tona. Prema pisanju Timea, godine 1979., dvanaest godina nakon “Diplomca,” “godišnja proizvodnja plastike bila je veća od proizvodnje čelika, tog simbola industrijske revolucije. Godine 1998., proizvodnja plastike dosegla je 47 milijuna tona.” I nalazimo je posvuda – od zubnih plombi do kompjuterskih chipova. Mrzimo je i volimo je. Stavljamo ultrapas, u drvnim dezenima, ali sanjamo o površinama od prirodnog drveta!
Leo Baekeland je imao oko stotinu patenata, primio mnoge nagrade i priznanja i počasne doktorate diljem svijeta; posthumno je uvršten u National Inventors Hall of Fame, u Akronu, Ohio, 1978. godine.