Naša ideja klimatskih promjena je vrlo fizička: izgaranje fosilnih goriva, ali i drugih organskih komponenti, poput drveta, oslobađa milenijumima taložen ugljik u obliku ugljičnog dioksida, koji odlazi u atmosferu gdje, sa još nekim plinovima, stvara efekat staklenika.
Ovaj efekat je važan i zapravo omogućava život na Zemlji, ali previše stakleničkih plinova dovodi do povećanja temperature atmosfere iznad nekog optimuma koji je za opstanak naše vrste, ali i mnogih drugih, optimalan.
Bitcoin i druge kriptovalute nisu nikako klimatski neutralne. Godišnja potrošnja energije za kreiranje Bitcoina je velika, a usljed potrošnje energije, velik je i ugljični otisak Bitcoina. On iznosi 36.95 megatona ugljičnog dioksida, što je količina koju na godišnjem nivou otprilike emitira Novi Zeland.
Procjenjuje se da bi za 30 godina Bitcoin sam mogao povećati globalnu temperature za 2OC. Oko 65% rudarenja kriptovaluta događa se u Kini, gdje je cijena električne energije niža. Ostale zemlje s velikim operacijama rudarenja kriptovaluta su Sjedinjene Države i Rusija, ali i Kazahstan.
Umjetnica Joanie Lemercier izračunala je da prodaja samo šest NFT-jeva, digitalnih tokena baziranih na blockchain tehnologiji, potroši više struje u 10 sekundi nego cijeli njen studio u zadnje dvije godine.
Ona računa kako se za izradu jednog blockchaina upotrijebi električne energije koliko je dovoljno jednom građaninu EU za 2.5 godine potrošnje ili za letenje od 55 sati, ili za upotrebu kompjutera 22 godine.
Šta je to rudarenje kriptovaluta?
Cijena Bitcoina, ali i drugih kriptovaluta veoma varira čak i na dnenom nivou i jako je dobar teren za raznorazna mešetarenja. Početkom oktobra 2014. cijena jednog Bitcoina iznosila je, sada smiješnih, 123.65$. Na datum 17. april 2021. iznosila je 61 965.78$, pa pala, ponovo se digla u maju iste godine i opet počela survavati. Sada u aprilu 2022 iznosi 45 777$. Ovisnost bitcoina o odlukama Elona Muska i Tesle je samo jedna od mana ove valute.
„Rudarenje kriptovaluta je kolokvijalni izraz za određeni posao obavljen na računalu, a koji služi kao dokaz 'obavljenog posla', što 'rudarima', odnosno vlasnicima računala koja obavljaju posao za njih omogućuje nagradu, najčešće u obliku kriptovalute koja se 'rudari'. Kao kad bismo rudarima koji vade zlato za nadnicu davali – malu grudicu zlata“, objašnjava Radoslav Dejanović, IT stručnjak i novinar.
Kao dokaz o obavljenom radu koriste se dva načina dokazivanja: „proof of work” (PoW) i „proof of stake” (PoS). Njihovi načini dokazivanja različiti su, ali mogu podjednako biti gladni resursa. PoW tj. dokaz o radu prevenira korisnike od stvaranja ekstra kriptovaluta koje nisu zaradili, tj. od dvostrukog trošenja, odnosno vida falsificiranja kriptovalute.
On podrazumijeva kriptografsko dokazivanje nultog znanja u kojem jedna strana dokazuje drugima da je potrošena određena količina određenog računarskog napora. PoS, s druge strane, predstavlja mehanizam konsenzusa za blockchain tehnologiju koji rade odabirom validatora proporcionalno njihovom udjelu u pridruženoj kriptovaluti, Pojednostavljeno rečeno - što neko ima više udjela, više kriptovalute, to više ima i više moći u rudarenju.
Neophodno je objasniti kako otprilike, pojednostavljeno, izgleda „sklapanje“ kriptovaluta, njihovo stvaranje kako bi se shvatilo koliko je resursa, pogotovo energije potrebno u tom procesu.
„Kod dokazivanja obavljenog posla (proof of work), računala rudara doslovce obavljaju sklapanje novih blokova u blockchainu, uz obavljanje niza matematičkih operacija čija je svrha osigurati da netko u određenom roku uspije složiti jedan blok, a svi ostali budu neuspješni“, kaže Dejanović i dodaje kako matematika u pozadini te priče nije pretjerano kompleksna, no tajna se krije u dizajnu sistema.
„Bitcoin je dizajniran tako da se jedan blok kreira svakih deset minuta. Ako je rudara više, veća je i šansa da će netko od njih uspjeti izrudariti ispravan blok, pa sustav, da bi održao željeni vremenski period, taj zadatak otežava. Na taj način sustav balansira opterećenje, otežavajući ili olakšavajući taj zadatak kako bi više ili manje održao rudarenje jednog bloka svakih deset minuta.“
Problem nastaje kad taj posao postane popularan (jer Bitcoinu naraste cijena), pa veliki broj ljudi krene rudariti i okušavati sreću.
„U tom trenutku sustav značajno pojača kompleksnost operacije. Time ekologiji zadajemo dva udarca: povećavamo količinu informatičke opreme koja je zaposlena u intrinzično jalovom procesu računanja matematičkih operacija jer samo jedno od milijuna računala uspjeti će generirati ispravan blok i dobiti nagradu, a ovaj proces neizbježno troši električnu energiju, što je drugi udarac“, dodaje Dejanović.
Koliko energije troši rudarenje kriptovaluta?
Rudarenje bitcoina troši ogromne količine električne energije: više od 120GW po sekundi. Rezultat je to rada ogromnog broja računala koja svako po sebi ne troše impresivnu količinu energije. No, zbrojeni svi zajedno, troše više struje nego cijela Švedska za sve potrebe svojih građana.
Konzervativna, suzdržana procjena potrošnje električne energije zarudarenje Bitcoina iznosi da se za 600 sekundi (10 minuta) rudarenja potroši 72 000 GW (ili 72 Terawata) snage za kopanje Bitcoina koristeći prosječnu potrošnju energije koju pružaju ASIC rudari.
Međutim, kako ne daje svako rudarenje rezultat, nego na jednu „izrudarenu“ kriptovalutu dođe zapravo mnogo bezuspješnih računalnih operacija, to znači i da velika količina energije ode uludo. Kao da ste potrošili veliku količinu sredstva, opreme, vremena, energije i truda da iskopate samo gram zlata.
„Jasno je kako tolika količina esencijalno uludo potrošene električne energije ne može imati dobar utjecaj na prirodu“, dodaje Dejanović.
Postoje još neki skriveni troškovi i indirektni utjecaji kriptovaluta na IT svijet.
Zanimljiv fenomen koji je izazvala kripto-pomama je i nestašica informatičke opreme: kako su grafičke kartice, zbog svojeg dizajna, posebno dobre za matematičke operacije koje bitcoin treba, dogodila se nestašica grafičkih kartica na tržištu, jer nezasitni rudari kupuju sve zalihe kako bi obnovili svoju infrastrukturu, zbog čega „obični” korisnici računala trpe višestruko veće cijene grafičkih kartica, i to onih koje se uspiju pojaviti na slobodnom tržištu.
Također, i informatička oprema ima svoju cijenu i utjecaj na okoliš kao ugljični otisak, mimo potrošnje električne energije.
Drugi princip rada, „proof of stake”, dokazivanje je udjela u nekom resursu koji definiše neku kriptovalutu, obično same kriptovalute: što netko ima više neke kriptovalute, to ima veći glas u prihvaćanju novih blokova, odnosno veću šansu da upravo on stvori novi blok.
„Ekološki, ovaj pristup je prihvatljiviji jer ne zahtjeva veliku količinu energije za natjecanje u obavljanju matematičkih operacija, ali niti on nije bezgriješan: varijacija ovog principa rada, tzv. 'proof of space' (dokaz o slobodnom prostoru) od rudara zahtjeva da za rudarenje rezerviraju određenu količinu prostora na tvrdom disku“, objašnjava Dejanović.
Kako kaže, pojavom kriptovaluta koje ovise o tom načinu dokazivanja vjerodostojnosti, cijene uređaja za pohranu podataka doživjeće sudbinu sličnu onoj grafičkih kartica: uspjeh neke takve valute dovešće do nestašice diskova na tržištu i višestrukog povećanja njihove cijene.
Naravno, ostaje nam i ono pitanje – što će se dogoditi jednog dana ako (ili kad) se balon kriptovaluta ispuše, a rudarenje postane neisplativo, ostavivši za sobom ogromnu količinu informatičke opreme koja više nema neku veliku vrijednost. Dio će se svakako moći koristiti u druge svrhe (poput grafičkih kartica), no dio će posve sigurno završiti na smeću. To je još jedan oblik štetnosti kriptovaluta poput Bitcoin za okoliš i klimatske promjene.
