Linkovi

Konačni zaključci i rezultati studije blizanaca u svemiru


In this March 26, 2015 file photo, U.S. astronaut Scott Kelly, right, crew member of the mission to the International Space Station, stands behind glass in a quarantine room, behind his brother, Mark Kelly, also an astronaut, after a news conference (AP Photo/Dmitry Lovetsky)

Svemir je ultimativna, finalna granica za razumijevanje toga kako ekstremni uslovi, na koje nismo navikli, djeluju na naš organizam i psihologiju.

Naučnici nastavljaju izvoditi zaključke o tome kako dugotrajan boravak u svemiru djeluje na ljudski organizam, naročito na genetičke i epigenetičke aspekte kontrole transkripcije gena iz slučaja braće blizanaca, Marka i Scotta Kellyja.

Do danas je u svemiru bilo 559 ljudi, ali dugotrajne misije, one duže od 300 dana nisu praksa i vrlo su rijetke. Do danas je bilo 8 takvih misija. Ipak, naučnici računaju na to da će dugoročne misije biti veoma važne, pogotovo kada imamo u glavi ideje o misijama na Mars, pa čak i dalje, koje su danas još uvijek u domeni naučne fantastike. Stoga se sada radi na sprovođenju sveobuhvatnih studije za procjenu utjecaja dugotrajnog svemirskog leta na ljudsko tijelo, mozak i ukupnu fiziologiju.

Svemirsko okruženje je izazov za organizam iz niza razloga, a među prvima se sjetimo mikrogravitacije. Ipak, ovo nije jedini problem – tu su i izolacija, zračenje, izloženost stresu, drugačija ishrana. Upravo je stoga studija slučaja na monozogotnim blizancima Marku u Scottu neizmjerno važna.

Nedavno je utvrđeno kako je boravak u svemiru ponešto izmijenio aktivnost gena uključenih u imunološki sistem kod Scotta Kellyja, a sada je u časopisu Science izašla i potpuna studija sa mnogo više podataka o razlikama između blizanaca. U njoj je analizirano praktično sve što nam može pasti na pamet: urađene su biohemijske, epigenetičke, kognitivne, fiziološke, metabolitičke analize te analize mikrobioma, telomera i proteina.

Utvrđeno je da ovako dug boravak zapravo i nema šokantno loš ujecaj na ukupno zdravlje, ali je potvrđeno i ono o čemu se već govorilo: boravak u ovim uslovima mijenja epigenetiku DNK, tj. način na koji su pojedini njeni dijelovi unutar genoma „upakovani“ ili „raspakovani“. Ove promjene u metilaciji DNK mijenjaju i dostupnost gena za transkripciju i time aktivnost gena. Ipak, ni ovo nije prevelik razlog za brigu: oko 90% promjena eskpresije gena kod Scotta Kellyja se vratilo u normalu nakon njegovog povratka na Zemlju.

Uzorci krvi ukazuju na to da su njegove telomere produžuju usljed boravka u svemiru. Bitno je napomenuti da su telomere krajevi hromosoma, koji ih štite, kao neka vrsta „kapice“, ali se tokom vremena skraćuju, što povezujemo sa starenjem. Međutim, svemir nije nikakva čarobna fontana mladosti: telomere se po povratku na Zemlju skrate.

Kognitivne sposobnosti nakon ovako dugog boravka su ponešto smanjene i sve u svemu, čini se da se organizmu lakše navići na nultu gravitaciju nego se iz nulte gravitacije ponovo navići na život na Zemlji.

Scott Kelly je, po rođenju mlađi od Marka i to 6 minuta. Međutim, nakon toga što je proveo 500 dana više u svemiru nego brat blizanac, Scott je zapravo mlađi još koju milisekundu zahvaljujući „paradoksu astronauta“ koji orbitiraju velikom brzinom oko Zemlje, koji je posljedica efekata koje opisuje Einsteinova specijalna teorija relativiteta.

Vaše mišljenje:

Prikažite komentare

XS
SM
MD
LG