Jedna novoobjavljena knjiga bavi se središnjom ulogom svježe vode u oblikovanju ljudske povijesti. Knjiga „Water: The Epic Struggle for Wealth, Power and Civilization,“ odnosno 'Voda: epska borba za bogatstvo, moć i civilizaciju,' vrlo detaljno zagleda načine na koje su se društva u raznim erama organizirala oko ovog vitalnog, ali često i oskudnog resursa. Autor Steven Solomon kaže da, baš kao što su regionalni sukobi 20. stoljeća često bili povezani s dostupom nafti, tako će sukobi u ovom stoljeću sve više biti vezani uz dostup vodi.
Voda je bila ključni element u razvitku mnogih velikih civilizacija, kaže Steven Solomon, novinar koji se bavi ekonomskim temama:
„Pogledajte Rim s njegovim akvaduktima, koji su dovodili obilje čiste i zdrave vode u grad koji je – upravo zato – mogao narasti na milijun stanovnika; nečuveno za to vrijeme! Rimu je to omogućilo da postane prijestolnica ogromne civilizacije. Sjetite se kanala! Recimo, Veliki kanal u Kini bio je otponac koji je omogućio procvat velike kineske srednjovjekovne civilizacije, kojoj u to vrijeme nije bilo premca, a i do danas je jedna od najvećih civilizacija u povijesti ljudskog roda.“
Solomonova knjiga o vodi iznosi priče o izumima koji su izmijenili društva, poput vodenica, navodnjavanja, parnog stroja i hidrocentrala. Solomon kaže da su neki od tih izuma, u stvari, u korijenu današnjih sve gorih problema s opskrbom vode:
„Divovske brane iz dvadesetog stoljeća, počevši s Hooverovom branom … sada postoji oko 45 tisuća takvih višenamjenskih brana u svijetu; polovina ih je u Kini. No, one su bile jedan od facilitatora Zelene revolucije, jer Zelena revolucija nije bila samo stvar hibridizacije usjeva i gnojidbe, nego i potrebe za ogromnim količinama vode.“
Potrošnja vode rasla je dvostruko brže od porasta broja stanovnika u svijetu u dvadesetom stoljeću, kaže Solomon, ističući da, danas, naša sposobnost eksploatacije vode nije u stanju pratiti potražnju:
„Jednostavno, nemamo dovoljno vode za gospodarske stvari koje s njom moramo činiti za 6 i pol milijardi ljudi, a kamoli za 9 milijardi, koliko će nas uskoro biti.“
Prema Ujedinjenim narodima, milijardi ljudi u svijetu nedostupna je čista pitka voda, a 2 i pol milijarde ne žive u odgovarajućim sanitarnim uvjetima. Najteže su pogođene najsiromašnije zemlje, a nesrazmjer između onih koji imaju i onih koji nemaju je ogroman. Solomon kaže da je tu nejednakost jasno vidio tijekom posjeta jednom selu u jugoistočnoj Keniji, 2004., kamo je otišao kao dobrovoljac da pomogne u izgradnji jednostavne brane od blata.
„Treba im brana da uhvate monsunske vode za svoju stoku. No, svake sezone, takva brana od blata erodira i treba ju ponovno izgraditi. To je težak rad koji zahtijeva mnogo vremena i napora. Dakle, tamošnje stanovništvo živi na razini puke egzistencije, ponajviše stoga što nema mogućnost da upravlja resursima vode koji su mu na raspolaganju.“
Solomonova knjiga bavi se i svjetskim kriznim točkama što se vode tiče – zemljama poput Indije i Kine, gdje bi oskudica vode mogla ograničiti sposobnost tih zemalja da se same prehranjuju. Solomon piše i o intenzivnoj konkurenciji u Istočnoj Africi oko voda Nila, te o tome kako se iz ključnih podzemnih rezervoara vode u Sjevernoj Africi i na Srednjem Istoku voda brže crpi nego što se nadoknađuje.
Svježa voda, objašnjava Solomon, u mnogim dijelovima svijeta jednostavno nestaje. Sve više rijeka, usporenih branama i iscijeđenih kanalima za navodnjavanje, više ne dopire do mora. Močvare nestaju. A, čista pitka voda, tradicionalno crpljena iz rijeka ili izvora, postaje sve rjeđa ili nedostupna. Oskudica pitke vode zahtijevat će suradnju zemalja u oblikovanju novih unutrašnjih i vanjskih politika koje će štititi i međusobno dijeliti ovaj kritični resurs, kaže Solomon. Svoju knjigu on zaključuje primjedbom: 'Način na koji će svaka zemlja djelovati u odgovoru na krizu pitke vode bit će sud o našoj vlastitoj čovječnosti, kao i konačna sudbina ljudske civilizacije.'
