Nakon što je tri decenije prodavao domaće lepinje na ulicama kineskog grada Xiana, 67-godišnji Hu Dexi bi volio da uspori.
Umjesto toga, Hu i njegova starija supruga preselili su se na rub Pekinga, gdje se svaki dan bude u 4 ujutro da skuhaju ručak, a zatim putuju više od sat vremena do tržnog centra u centru grada, gdje svako zarađuje po 4.000 juana (552 dolara ) mjesečno, radeći u smjenama od 13 sati kao čistačice.
Alternativa za njih i mnoge od 100 miliona ruralnih migranata koji u Kini dođu za penziju u narednih 10 godina je da se vrate u svoje selo i žive od male farme i mjesečnih penzija od 123 juana (17 dolara).
"Niko ne može da brine o nama", rekao je Hu, i dalje brišući pod. "Ne želim da budem na teretu svoje dvoje djece, a naša država nam ne daje ni peni."
Reuters je intervjuisao više od deset ljudi, uključujući radnike migrante iz sela, demografe, ekonomiste i vladinog savjetnika, koji su opisali sistem socijalnog osiguranja neprikladan za sve veću demografsku krizu, koju Peking krpi, a ne revidira, dok teži rastu kroz industrijsku modernizaciju. Istovremeno, potražnja za socijalnim uslugama ubrzano raste kako stanovništvo stari.
"Stariji u Kini će živjeti dug i jadan život", rekao je Fuxian Yi, demograf koji je također viši naučnik na Univerzitetu Wisconsin-Madison. „Sve više radnika migranata vraća se na selo, a neki uzimaju slabo plaćene poslove, što je za njih očajnički način da se spasu“.
Ako bi se ovi migranti oslanjali samo na osnovnu kinesku seosku penziju, živjeli bi s manje od praga siromaštva Svjetske banke od 3,65 dolara dnevno, iako mnogi svoju zaradu dopunjuju radom u gradovima ili prodajom nekog od svojih usjeva.
Kineska nacionalna komisija za razvoj i reformu, ministarstva ljudskih resursa i civilnih poslova i Državno vijeće nisu odgovorili na faksirane zahtjeve za komentar.
Najnovija kineska statistika pokazuje da je oko 94 miliona zaposlenih ljudi - oko 12,8% od 734 miliona Kineske radne snage - bilo starije od 60 godina 2022. godine, u odnosu na 8,8% u 2020.
Taj udio, iako je manji nego u bogatijem Japanu i Južnoj Koreji, trebao bi naglo porasti kako još 300 miliona Kineza u narednoj deceniji dostigne 60.
Trećina ove kohorte su ruralni migranti, kojima obično nedostaju profesionalne vještine za ekonomiju koja teži napredovanju u lancu vrijednosti.
Glavni razlog zašto Kina nije izgradila jaču sigurnosnu mrežu za njih je taj što kreatori politike, u strahu da bi privreda mogla pasti u zamku srednjeg dohotka, daju prioritet uzgoju kolača umjesto da ga dijele, rekao je vladin savjetnik za Reuters.
Da bi to postigla, Kina usmjerava ekonomske resurse i kreditne tokove ka novim proizvodnim snagama, što je sveobuhvatni izraz za najnoviju politiku predsjednika Xi Jinpinga za inovacije i razvoj u naprednim industrijama kao što su zelena energija, vrhunski čipovi i kvantna tehnologija.
Američki i evropski zvaničnici kažu da je ova politika nepravedna prema zapadnim firmama koje se takmiče s kineskim proizvođačima. Oni su upozorili Peking da podstiče trgovinske tenzije i da odvraća resurse od domaćinstava, potiskujući domaću potražnju i budući potencijal rasta Kine.
Kina, koja je odbacila te procjene, umjesto toga se fokusirala na unapređenje proizvodnje, a ne potrošnje, kao željenog puta ka prosperitetu.
"Bilo bi lakše riješiti problem jednakosti kada bismo prvo mogli riješiti problem rasta produktivnosti", rekao je savjetnik, koji je ostao anoniman da slobodno govori o debatama o penzijskoj politici koje se odvijaju iza zatvorenih vrata.
"Ljudi imaju različite stavove" o tome može li Kina napraviti taj skok u produktivnosti, rekao je savjetnik. "Moje je da bi moglo biti teško ako ne izvršimo dalje reforme i ostanemo u sukobu s međunarodnom zajednicom."
'ZAŠTIĆENI INTERESI'
Penzije u Kini su zasnovane na internom sistemu pasoša poznatom kao hukou, koji dijeli stanovništvo po linijama urbano-ruralno, stvarajući ogromne razlike u prihodima i pristupu socijalnim uslugama.
Mjesečne gradske penzije kreću se od otprilike 3.000 juana u manje razvijenim provincijama do oko 6.000 juana u Pekingu i Šangaju. Ruralne penzije, uvedene širom zemlje 2009. godine, su male.
Kina je u martu povećala minimalnu penziju za 20 juana, na 123 juana mjesečno, od čega koristi ima 170 miliona ljudi.
Ekonomisti iz Nomure kažu da je transfer resursa najsiromašnijim kineskim domaćinstvima najefikasniji način za povećanje domaće potrošnje.
Ali povećanje ruralnih penzija predstavlja godišnji napor manji od 0,001% kineskog BDP-a od 18 biliona dolara.
Kineska akademija društvenih nauka (CASS) procjenjuje da će penzioni sistem ostati bez novca do 2035. godine.
Peking je uveo privatne penzione šeme i prebacuje sredstva u provincije sa budžetskim deficitom za penzije koje ne mogu sami popuniti zbog velikih dugova.
Druge zemlje su pokušale da povećaju finansiranje penzija podizanjem starosne granice za odlazak u penziju. U Kini je među najnižima na svijetu sa 60 za muškarce i 50-55 za žene u zavisnosti od posla.
Peking je saopštio da planira postepeno podizati starosnu granicu za odlazak u penziju, bez davanja vremenskog okvira.
Zabrinutost vlade da bi stanovništvo shvatilo podizanje praga kao korist "zaštićenim interesima" nauštrb običnih građana koči implementaciju tih planova, rekao je savjetnik.
Kinezi misle da "službenici žele kasnije da se penzionišu kako bi povećali svoje penzije", rekao je on.
PRIJETNJA SIROMAŠTVA
Istraživanja CASS-a pokazuju da je nivo finansiranja zdravstvene zaštite za gradske radnike u nekim slučajevima bio oko četiri puta veći za ruralne.
"Ne postoji dovoljno socijalnih usluga da se riješe problemi ovih ljudi, koji su skloni ponovnom zapadanju u siromaštvo", rekao je Dan Wang, glavni kineski ekonomista u Hang Seng banci.
Više od 16% ruralnih stanovnika starijih od 60 godina bilo je "nezdravo", u poređenju sa 9,9% u gradovima, prema oktobarskom članku Cai Fanga, ekonomiste CASS-a i bivšeg savjetnika centralne banke, objavljenom u Chinese Cadres Tribune, magazinu komunističke partije.
Šezdesetogodišnja Yang Chengrong i njen 58-godišnji suprug Wu Yonghou provode dane skupljajući gomile kartona i plastike za stanicu za reciklažu u Pekingu, zarađujući manje od jednog juana po kilogramu.
Yang je rekla da ima problema sa srcem, dok Wu ima giht, ali oni ne mogu priuštiti liječenje. Plaše se da je njihov mjesečni prihod od 4.000 juana neodrživ jer "ljudi troše sve manje".
„Seljani poput nas rade do smrti, ali mi moramo da nastavimo da radimo“, rekla je Jang, ramena prekrivenih snijegom nakon celodnevnog čišćenja.
Wu je, pored nje, kaže da se ne usuđuju u penziju.
"Osjećam se sigurno samo ako imam posao, čak i ako je to prljav posao", rekao je.
Tradicionalno u Kini, od djece se očekivalo da podržavaju starije.
Ali većina onih koji će se penzionisati u narednoj deceniji, grupa koja je skoro jednaka cijeloj populaciji SAD-a, imala je samo jedno dijete zbog ograničenja rađanja koja su se primjenjivala od 1980. do 2015. godine.
Visoka nezaposlenost mladih otežava problem.
"Oslanjanje na porodičnu brigu o starima više nije izvodljivo", napisao je Cai u svom članku.
Prednost za neke starije osobe je to što mlađi Kinezi, uprkos tome što se bore da pronađu posao u službi za koje su išli na fakultet, odbijaju prinudni rad.
"Tržni centar ne može pronaći mlađe ljude", rekao je Hu, čistač. "Sve dok se još mogu kretati, nastavit ću raditi."
