Hind al-Husseini je Palestinka, dobrostojeća pripadnica više klase. Ona je 1948. godine u Jerusalemu osnovala školu, da bi zaštitila palestinske djevojčice čiji su roditelji stradali u sukobima koji su buktali širom zemlje. Ona je jedna od četiri žene čije živote prati ovaj film.
Miral je najprominentnija medju njima. Odrasla je u ovoj školi u osamdesetim i ranim devedesetim godinama, tokom prve palestinske pobune na okupiranoj teritoriji Zapadne Obale.
Miral se pridružuje revoltu i biva uhapšena od strane izraelske policije. Odvedena je i bila mučena.
Film je baziran na djelimično autobiografskom romanu Rule Jebreal, koja je napisala i scenario. Ona kaže da je MIRAL tačan prikaz izraelskog ugnjetavanja Palestinaca od 1948. godine:
- To nije nešto što se tada dogodilo i sad je gotovo. To se i danas dešava. Ja više nisam Miral, jer sam otišla i stvorila novi život. Ali tamo je još uvijek mnogo djevojaka. One i dalje prolaze kroz isto nasilje, isto ugnjetavanje, isti rasizam, i ako sam ikad imala trenutak nade bio je to mirovni sporazum 93. I ta je nada - slomljena.
Izraelska vlada nije komentirala sam film, ali se usprotivila odluci da njegova premijera bude u Generalnoj Skupštini UN. Neke jevrejske organizacije tvrde da film predstavlja Izrael u negativnom svjetlu. Julian Schnabel, umjetnik i višestruko nagradjivan reditelj ovog filma,medjutim, kaže da ga takve kritike ne zanimaju. Tokom posjete Glasu Amerike, obučen, naravno, u pidžamu, što je njegov zaštitni znak, on objašnjava:
- Shvatio sam na početku ovog projekta da će on izroditi takve reakcije jer nikad dosad u Americi nije neki jevrejsko-američki reditelj napravio film o palestinskoj djevojci i to s njene tačke gledišta. Svakako je potreban dijalog unutar jevrejske zajednice u Americi, ali i u Izraelu, jer mi moramo da riješimo taj problem.
Iako je film razgorio kontroverzu medju američkim Jevrejima, kaže Schnabel, Palestinci i Izraelci osjećaju isti strah:
- A to je da niko od njih nije siguran da će mu se djeca vratiti iz škole, bilo da će neki terorista aktivirati bombu ili će metak uplašenog vojnika na okupiranim teritorijama pogoditi neko palestinsko dijete.
Schnabelova režija je izvrsna, i prate je snažne emocije. Likovi u filmu ukazuju na različitosti i kompleksnost palestinskog društva. Tu su i pacifisti i militanti, pobunjenici i oni koji su korumpirani... Nažalost, dijalozi su pojednostavljeni i nedostaje dublji razvoj karaktera.
Film se završava mirovnim sporazumom 1993. u Oslu, kojim je stvoren put za palestinsku državnost. Osnivač škole Hind al-Husseini u jednoj sceni kaže Miral da nikad nije pomišljala da će vidjeti stvaranje palestinske države. I nije . Schnabel kaže da nastavak tog sukoba i do dan danas, čini njegov film još relevantnijim:
- Moramo razumjeti onoga drugog. I to je razlog zašto sam napravio film o toj, kako kažu, drugoj strani i iz vizure te druge strane.
Na kraju, Schnabel govori i o tome kako su ljudi u Egiptu i Tunisu uspjeli da mirnim putem dovedu do promjene, dodajući kako se nada da će njegov film dovesti takodje do miroljubivog dijaloga i konačno do miroljubivog suživota izmedju Palestinaca i Izraelaca.
