- Uvijek sam bio pod stresom tokom noći. I pitao sam se hoću li baš tada biti uhapšen. Nikad se nisam osjećao sigurnim.
Danas, fotoreporter Kian Amani počinje novi život, ovdje u Washingtonu, ali je prošlog ljeta izvještavao o nasilju na teheranskim ulicama, koje je uslijedilo nakon izbora. Kian priča da su ga snage sigurnosti tri puta hapsile zbog fotografisanja demonstracija. Nasilje koje je sve više raslo i o čemu je on svjedočio – na kraju je uzelo svoj danak:
- Bježao sam i oni su počeli pucati i metak je pogodio u grudi jednog mladića od 18, možda 19 godina. Umro je odmah. To je bila strašna scena za mene i nakon toga sam svakodnevno dobijao noćne more, bio potpuno pod stresom. Sada na godišnjicu tih izbora, sve su mi se te slike i emocije vratile.
A Kian nije jedini s takvim morama. Istraživači kažu da nije neobično to što novinari koji pokrivaju traumatična dešavanja – poput 11. Septembra, zemljotresa na Haitiju ili iranskih izbora – iskuse visok stepen psihološkog i emotivnog rastroja, čak i mnogo kasnije nakon što je neposredna opasnost prošla. Jer, oni nisu samo objektivni posmatrači dešavanja o kojem izvještavaju, oni ga upijaju i zadržavaju u sebi.
- Oni su tu da prenesu storiju, ne da postanu njen dio, medjutim…
kaže Dr Susan Stafford, psiholog iz Washingtona, sa iskustvom liječenja novinara nakon 11. Septembra i uragana Katrina, i dodaje da reporteri reaguju istom vrstom stresa kao i žrtve nekog dešavanja o kojem izvještavaju:
- To je fiziološki i to je emotivno. Fiziološki, radi se o tendenciji organizma da kad se nadje u situacijama koje izgledaju opasno – luči odredjene hemikalije koje nam pomažu da ostanemo „budni“ i spremni da reagiramo ako treba da reagiramo. Dakle, te hemikalije su na veoma visokom nivou, na kakvom nisu u normalnoj situaciji. I trebaju proći dani dok ih organizam ne izbaci. Emotivno, radi se o suosjećanju.. Čak, mogu da osjete i neku vrstu krivice preživjelog. Čak i ako nisu bili direktno uz žrtve, novinari se mogu osjetiti krivim što nisu iskusili to što su iskusile žrtve nekog dešavanja.
Istraživanja pokazuju da gotovo trećina ratnih izvještača pati od sindroma Post-Traumatskog Stresa (PTSD). To je oblik teške uznemirenosti aktivirane nekim traumatičnim dogadjajem. Medju simptomima su prividjanja, noćne more, problemi sa pamćenjem i oni mogu potrajati mjesecima, čak i godinama. U jednom od istraživanja medju fotoreporterima, 98 procenata ih je navelo da su prisustvovali dogadjajima koje bi eksperti za mentalno zdravlje označili kao traumatske, dok oko 1/16 njih spada pod kriterije za posttraumatski stres, kaže Dr Stafford:
- Imaju probleme sa spavanjem. Imaju neku vrstu noćnih mora ili snova o tome šta su vidjeli. Postali su razdražljivi. Ne osjećaju se prijatno ako moraju da se vrate na ta sjećanja. I mogu da osjećaju krivicu što su oni preživjeli.
Mike Walter je veteran novinar koji je izvještavao o napadu na Pentagon 11. Septembra i nakon toga dugo su ga proganjale noćne more. Svoj emotivni stres on je preusmjerio u rad na dokumentarnom filmu o novinarima koji se bore sa takvim traumama. Danas, Walter saradjuje sa centrom DART, organizacijom koja novinarima pomaže da se nose sa emocionalnim stresom nakon izvještavanja o traumatičnim dešavanjima. On je, kaže, siguran da je prošlomjesečna godišnjica iranskih dešavanja iznova aktivirala stres kod mnogih sudionika tadašnjih dogadjanja:
- Ono što se dešava kad se obilježavaju godišnjice je da vas ponovljene slike u medijima vrate i u to vrijeme. Bio sam zaprepašćen kad sam kod sebe oko godišnjice 11. septembra primijetio iste reakcije kao i u stvarno vrijeme tog napada.
Dr Stafford, medjutim, kaže da je ljudski rod ekstremno otporan na stres, i da pacijenti, uključujući i novinare, uz pomoć porodice i prijatelja, mogu da se na kraju vrate u to što se zove normalnim životom. Ona pacijentima predlaže da se što prije vrate svojim starim rutinama i da pozitivno misle o budućnosti. Pacijenti treba da prihvate kao činjenicu da se njihova trauma zaista dogodila, ali da će se u životu dešavati i druge, medju njima i bolje, stvari.
