Prije pedesetak godina, male trgovine hranom u naseljima širom Amerike – od kojih su mnoge imale i vlastitog mesara – potisnuli su tada novi i veći ‘supermarketi.’ I oni su prodavali prehrambene proizvode, ali uz puno veći izbor, a tome su dodali i ostalu robu, poput lijekova i papirnatih proizvoda. Budući da su te prodavaonice bile dio lanca trgovina, mogle su nabavljati robu po nižoj cijeni, pa su i konačne cijene proizvoda bile niže.
Međutim, sad se i njima loše piše. Prijetnja im dolazi s dvije strane. S jedne, od još većih supermarketa čije su cijene još niže, i to za nevjerojatno velik izbor proizvoda. To su takozvane “big-box” trgovine – nazvane tako jer su im artikli uglavnom upakirani u velikom broju pa se nalaze u velikim kutijama. Neke od njih su, na primjer, Wal-Mart i Costco. One proširuju svoj asortiman prehrambenih i mesnih proizvoda, ali nude i cijele redove stalaža s odjećom, nakitom i elektronikom. Obični supermarketi jednostavno ne mogu konkurirati iznimno niskim cijenama ovih mega-trgovina.
Prijetnja supermarketima s druge strane stiže od pomodnih prodavaonica hranom kao što su Whole Foods i Trader Joe’s. Oni ugađaju potrošačima organskom hranom, svježom ribom, uvezenim sirevima, unaprijed pripremljenim gurmanskim obrocima te degustacijama hrane i vina. A konkurenciju supermarketima predstavljaju čak i neke od malih, privatnih trgovina etničkim specijalitetima, oduzimajući im kupce i zaradu.
Tako vlasnici supermarketa pokunjeno gledaju kako njihovi bivši kupci odlaze po svježi kruh i delikatesno meso u fine trgovine malo dalje od njih, a potom se odvezu u mega-trgovine kupiti stotinu rola papirnatih ubrusa po diskontnoj cijeni.
Kupci i dalje odlaze u tradicionalne supermarkete po, recimo, namaz od kikirikija, mlijeko i ukiseljene krastavce. No, ne tako često kao prije, kad im je punjenje jednih ili više kolica do vrha svakog tjedna bila -uobičajena rutina.