Iz američke olimpijske povijesti: “The Fastest Man” - Jesse Owens

“Uvijek sam volio trčati. Nisam bio u tome posebno dobar, ali volio sam trčati jer to je nešto što možete sami, vlastitom snagom, na vlastiti pogon. Možete birati smjer, možete sporo ili brzo, kako vi želite, možete protiv vjetra ako vam se tako sviđa, u potrazi za uvijek novim vidicima, a sve snagom vlastitih nogu i vlastitih pluća,” tim je riječima, u autobiografiji, Jesse Owens opisao svoje djetinjstvo. U “Jesse Owens Story” napisao je ovo: “Ono što se računa nisu bitke za zlatne medalje nego bitke koje bijete unutar samoga sebe – nevidljive, neizbježne – te su važne.”

“Atletičar i čovjekoljubac… pobjednik koji je znao da nije sve u pobjedi. Obitelji i prijateljima bio je beskrajno privržen. Njegovi uspjesi pokazali su nam svima što Amerika može. Njegova vjera u nju potaknula je bezbroj drugih da za sebe i svoju zemlju učine sve što mogu.” Tako glasi epitaf, u mramor uklesan ispod njegova imena i ovih riječi: Olimpijski pobjednik, 1936.

Jesse Owens je pozornost Amerike na sebe svratio kad mu je bila 21 godina, dok je još bio student na Državnom sveučilištu Ohija. Na atletskom natjecanju Big Ten Track and Field Championships, u Ann Arboru, država Michigan, u svibnju 1935., Jesse je oborio tri svjetska rekorda – u skoku u dalj, na 220 jardi (201 m) i na 220 jardi s preponama i izjednačio svjetski rekord na 100 jardi (91 m). I sve to izveo za manje od sat vremena, u roku od nekih 45 minuta! I s ozbiljnom povredom leđa. “Boljela su me kad sam morao zauzeti položaj za pripremu. Ali kad sam čuo riječ “Pozor”, nikakvu bol više nisam osjećao”, rekao je kasnije.

Za tih ranih sveučilišnih dana, Jesse je sreo svoje prve prave protivnike. I ne samo na atletskoj stazi! Sjedinjene su Države još uvijek vodile svoju bitku za desegregaciju. Za Jesseja, to je značilo – život izvan sveučilišnog kampusa, na mjestu određenom za studente afro-američkog porijekla. To je značilo – hoteli i restorani “samo za crnce”, kad je, sa svojom ekipom, morao putovati na natjecanja širom zemlje. Nije tada još bilo ni korporacijskog sponzorstva, svakako ne za crnačke sportaše, i Owens je između učenja i treninga i natjecanja i postavljanja rekorda morao za život zarađivati, radeći na raznim poslovima, od konobara do noćnog čuvara.

Godine 1936., samo godinu dana nakon višestrukog uspjeha na natjecanju u Ann Arboru, Jesse je svoju svestranost imao prilike pokazati, i dokazati, na Olimpijadi u Berlinu. Poznatoj i kao “Hitlerovoj Olimpijadi”. Jer, Fuhrer je njome naumio svijetu dokazati superiornost arijevske, “nordijske” rase. Owens je u Berlin došao s drugim planom. I srušit će, jednoručno, Hitlerov mit o dominantnoj rasi. Trećeg kolovoza pobijeđuje na 100 m, idućeg dana u skoku u dalj, petog kolovoza na 200 m i devetog kolovoza, kao član štafete, na 4 x 100 m. Četiri zlatne medalje! Owens 4, Hitler 0! Owens je postigao ono što nije niti jedan Olimpijac prije njega. Punih 48 godina, njegov će podvig ostati nenadmašen; tek će ga, u Los Angelesu, ponoviti Carl Lewis.

Bijesan, Hitler je napustio stadion, nikada ne čestitavši “najbržem čovjeku na svijetu”. “Nisam bio pozvan da se rukujem sa Hitlerom. Ali, nikad nisam bio pozvan niti u Bijelu kuću, da se rukujem s predsjednikom”, bio je kasnije jedini Jessejev komentar. Predsjednik je bio – Franklin Delano Roosevelt. Olimpijska legenda, Owens se još uvijek morao voziti u stražnjem dijelu autobusa. Po povratku s Olimpijade, Owensu u čast bila je u New Yorku priređena parada, ali za primanje, u hotelu Waldorf-Astoria, morao se poslužiti teretnim liftom. I nakon Berlina, sa četiri osvojena zlata, morao se baviti svakojakim, katkada i ponižavajućim, poslovima. “Imao sam četiri zlatne medalje,” rekao je, “ali one se nisu mogle jesti.” Owens se nije žalio, to nije bio njegov stil. Zla fašizma bio je potpuno svijestan, ali isto tako i činjenice da je njegova vlastita zemlja trebala još puno toga napraviti da bi se poboljšala situacija za Amerikance afričkog porijekla. Owens je vjerovao da je na njemu bilo da “pokuša stvari popraviti.” Za njega samoga i njegovu obitelj, financijska će se situacija popraviti tek 50-ih godina, kad su ga korporacije uzimale za javnog govornika.

Jesse Owens je rođen 12. rujna 1913., u mjestu Danville, u državi Alabama. Sin napoličara, unuk roba, od sedmogodišnjeg se Jesseja očekivalo da dnevno ubere 45 kg pamuka. Zbog siromaštva, neadekvatne ishrane... bio je boležljivo dijete. Ali ono što je kasnije postigao, nije niti jedan Olimpijac prije njega. Njegovi uspjesi na berlinskoj Olimpijadi učinili su od Owensa jednog od najslavnijih i najvoljenijih olimpijskih atletičara. Njima, ne samo da je naudio Hitlerovim namjerama, već je potvrdio i da su individualne odlike, a ne rasa ili nacionalno porijeklo, ono što jednog čovjeka, muškarca ili ženu, razlikuje od drugoga. Jesse je bio sanjar koji je i drugima omogućio da ostvare svoje snove.

Cijelog je života naglašavao važnost vjere, ozbiljnog i predanog rada i lojalnosti. Bio je pokrovitelj brojnih sportskih programa za mlade Amerike. Govorio im je: “U Americi, svatko može postati netko!” A kad je Jesse govorio, svijet je slušao. Svojim je vlastitim primjerom pružao nadu milijunima mladih, u Americi i u svijetu. Godinama je kasnije i bio ambasador dobre volje te za State Department putovao zemljama Dalekog istoka.

Owens je umro u Tucsonu, u Arizoni, 31. ožujka, 1980., u 66. godini života, od raka pluća. Četiri godine prije smrti, doživio je najvišu počast koja se ukazuje civilu u Americi. Godine 1976., predsjednik Gerald Ford uručio mu je Medalju slobode. Godinu dana prije smrti, 1979., Owens će se jos jednom vratiti u Bijelu kuću, da bi primio Living Legend Award, od predsjednika Cartera. Desetljeće nakon njegove smrti, predsjednik George H. W. Bush posthumno će Owensu dodijeliti Kongresnu medalju časti.

Jesse Owens je pobijedio segregaciju, rasizam i licemjerje kako bi dokazao da i Amerikanci afričkog porijekla imaju svoje mjesto u svijetu atletike.

Četiri godine nakon njegove smrti, 1984., jedna će ulica u Berlinu dobiti njegovo ime.

“Jesse Owens je bio čovjek koji je povukao Hitlera za brkove,” pisao je sportski novinar i dobitnik Pulitzerove nagrade Jim Murray. “Čovjek koji je superiornoj rasi pokazao da je - sporedna. Od tog trenutka, Jesse Owens je bio autentični američki junak.”