Linkovi

Najprodavanija bossa nova ploča snimljena i producirana skromno, u jednoj crkvi Washingtona, prije 50 godina


Jazz samba
Jazz samba

Bossa nova (na brazilskom slengu “nešto što je krajnje moderno”, “novi val” ili “novi trend”), stil u glazbi s elementima sambe i cool jazza, zacijelo je brazilskog porijekla. Započela je 1958. godine skladbom Chega de Saudade, legendarnog skladatelja Antonija Carlosa Jobima, na tekst pjesnika Viniciusa de Moraesa. Ali ploča koja će bossa novu uvesti u glavnu struju sjevernoameričke glazbe i pronijeti je dalje svijetom, približiti taj žanr milijunima ljubitelja glazbe i doslovno ga preoteti iz njegove kolijevke, Brazila, bila je ona pod naslovom “Jazz Samba,” kolaboracija saksofonista Stana Getza i gitarista Charlijea Byrda, snimljena u Washingtonu, za newyoršku diskografsku kuću Verve, prije pola stoljeća.

Prva na albumu je Jobimova Desafinado. Uz Getza i Byrda još i Byrdov brat – Gene Byrd, bas i ritam gitara, zatim basist Keter Betts i bubnjar Buddy Deppenshmidt, koji su činili redovitu ritam-sekciju trija Charlijea Byrda, te još jedan bubnjar – Bill Reichenbach. Dva bubnjara zato, reći će Charlie Byrd, “što tako čine i u Brazilu. Dva bubnjara sviraju jednostavne ritamske uzorke... and together they swing.”

Riječi “bossa nova” često su sinonimne s imenom saksofonista Stana Getza. Ali mnogima bossa nova ne bi bila poznata da nije bilo washingtonskog gitarista Charlieja Byrda.

Naime, godine 1961. američko je Državno tajništvo poslalo trio Charlijea Byrda na dvotjednu turneju Južnom Amerikom, kroz 18 zemalja. Cilj je bio – upoznati publiku u tim zemljama s kulturom Sjedinjenih Američkih Država. Razmjena je, na sreću, bila istinska, tekla u oba smjera, američki su glazbenici upijali nepoznate nove ritmove i melodije tih zemalja.


U Brazilu, Charlie Byrd i članovi njegova trija – Deppenschmidt i Betts, po prvi put su čuli bossa novu i dobili školovanje, iz prve ruke, na licu mjesta, u ritmovima bossa stila. I čuli snimke brazilskog vokalista i gitarista Joãoa Gilberta koji je, zajedno sa Jobimom i de Moraesom, pomogao u stvaranju i definiranju žanra bossa nove, potkraj pedesetih godina.. U Ameriku su se vratili Spuno više od onoga što se od njih, s turnejom pod pokroviteljstvom State Departmenta, očekivalo. Ono što su u Brazilu naučili, nastavili su u Washingtonu vježbati i izvoditi u lokalnom baru Showboat Lounge. Byrd je onda kontaktirao Stana Getza, s ponudom da zajedno snime ploču s bossa nova pjesmama. Getz je poslušao snimke, dopali su mu se i koncept i glazba. Creed Taylor, iz Vervea, dao je zeleno svjetlo za snimanje i Getz je, hladnog zimskog jutra 13. veljače 1962. godine, na jedan dan, stigao avionom iz New Yorka. Byrd je odabrao skladbe, napravio aranžmane, okupio glazbenike i našao mjesto za snimanje. Njegov je prvi izbor bila dvorana Židovskog centra Morris Cafritz, na 16. Ulici, gdje je često volio snimati jer akustika je bila dobra. Ali za snimanje ploče “Jazz Samba” buka prometa na 16. Ulici bila je za Byrda preglasna i odabrao je jedno drugo mjesto – skromni, mali auditorij Pierce Hall, u All Souls Unitarian Church, crkvi kojoj je Byrd i pripadao, na uglu Šesnaeste i ulice Harvard, u NW dijelu Washingtona.
Snimanje uživo, uz samo par mikrofona, trajalo je manje od tri sata, produkcija bez ikakvih efekata, Stan Getz se u New York vratio istog dana, a ploča je svjetlo dana ugledala 20. travnja te, 1962. godine.

Prije Byrda i Getza bilo je drugih američkih jazz glazbenika koji su načinili snimke inspirirane glazbom Brazila – Gillespie, Herb Ellis, Stan Kenton, Bud Shank – ali Byrd i Getz su bili prvi Amerikanci koji su snimili ploču s bossa nova skladbama i imali s njom ogromnog komercijalnog uspjeha. Od osam skladbi na ploci dvije su Antonija Carlosa Jobima (uz Desafinado i Samba de Uma Nota ), nekoliko nekolicine drugih brazilskih skladatelja i jedna Charlieja Byrda – Samba Dees Days...

Zlatnu, pedesetu godišnjicu albuma “Jazz Samba”, koji je promijenio zvučni krajolik i imao na jazz trajnog učinka, kuća Verve je obilježila izdavanjem CD-a.

Nakon suradnje Byrda i Getza uslijedit će mnoge druge, u prvom redu ona Sinatre i Jobima, a bossa novu će u svoje repertoare uvrštavati mnogi američki glazbenici, od Elvisa Presleyja i Eydie Gormé do Elle Fitzgerald, Davea Brubecka, Dizzyja Gillespieja, Cannonballa Adderleyja, Quincyja Jonesa, Colemana Hawkinsa, Herbieja Manna, Herba Alperta, Nat King Colea, Milesa Davisa, Tonyja Bennetta... Byrdova i Getzova ploča predstavit će sambu i bossa novu masama, za prvih 18 mjeseci biti prodana u pola milijuna primjeraka i ostati na samom vrhu Billboard ljestvica popularnosti punih 70 tjedana – jedini album instrumentalnog jazza koji je ikada dospio na prvo mjesto Billboarda! Getzu je “Jazz Samba” donijela nagradu Grammy, 1963. godine, za najbolju solo jazz izvedbu. Zasjenit će je donekle, 1964. godine, jazz bossa nova album “Getz/Gilberto,” neosporno remek-djelo žanra, s onim ogromnim hitom The Girl from Ipanema, ali na albumu “Jazz Samba” Getz je svirao s američkim, ne brazilskim glazbenicima.

“Jazz Samba” je bila više jazz nego bossa, jer i intepretirali su je jazz umjetnici ili, kako je u jednom intervjuu za Washington Post, 1981. godine, rekao Charlie Byrd, “bossa nova jest nastala u Brazilu, ali već je bila amalgam jer toliko su u Brazilu voljeli jazz i unosili su mnoge elemente američke glazbe što je bossa novu i učinilo lakšom za nas, za razumijevanje i poistovjećivanje” - ali novi je idiom, njegov zarazni ritam i neobični oblici melodija podesni za jazz improvizacije, imao dubokog i trajnog odjeka kod američkih jazz glazbenika, postao, i ostao, jednim od najzavodljivijih glazbenih stilova, po rijecima Eda Moralesa, autora knjige “The Latin Beat” (2003.), “prva istinski panhemisferska glazba Amerika,” a skladbe s albuma “Jazz Samba,” Stana Getza i Charlijea Byrda, i danas su univerzalne, ušle su i u kanon jazza i u kanon popa.
XS
SM
MD
LG