Irci u Americi i njihovi doprinosi
U gradovima diljem Amerike, taj je tradicionalni irski vjerski praznik i prilika da se slavi sve irsko, a usput i ponešto što nije nužno irsko. Prva organizirana parada povodom Dana Sv. Patricka i nije bila održana u Irskoj nego u Sjedinjenim Državama. U New Yorku, 1762. godine. Iako je prvo slično slavlje bilo održano u Bostonu, godinu ranije. Parada u New Yorku, međutim, sa svojih, u prosjeku, 150.000 sudionika te oko dva milijuna gledatelja, ostaje najveća.
Više od 36 milijuna Amerikanaca irskog je porijekla. Čine više od 12% ukupnog stanovništva; to ne uključuje one irsko-škotskog porijekla kojih, u SAD-u, ima oko pet milijuna.
Irci su u Ameriku počeli dolaziti još i prije američke revolucije, pokreta koji je, u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća, osnovala većina britanskih kolonija u Sjevernoj Americi, s ciljem okončanja britanske vladavine i stjecanja nezavisnosti.
U Irskoj, na prijelazu 18. u 19. stoljeće, većina zemlje bila je u posjedu Engleza, odsutnih vlasnika, koji su zemlju, u malim parcelama, iznajmljivali irskim farmerima. Bez kapitala za kupovinu opreme i primjenu naprednijih poljoprivrednih metoda, zarada irskog farmera iznosila je petinu onoga što se moglo zaraditi u Novom svijetu. Godine 1816., oko 6.000 Iraca i otišlo je u Ameriku; dvije godine kasnije, brojka je već bila dva puta veća. Posao su smjesta nalazili, uglavnom na građevinskim radovima na području Sjeveroistoka; stoga su prve irske zajednice i nastale na području Philadelphije, Bostona, New Yorka. A onda i Detroita, Pittsburgha, Chicaga, St. Louisa, San Francisca. Mnogi gradovi Amerike i danas imaju značajne zajednice irskih Amerikanaca; broj onih irskog porijekla koji žive u New Yorku, primjerice, veći je od cjelokupnog stanovništva Dublina.
Tijekom razdoblja Velike irske gladi, koje je počelo 1845. godine, kad je zaraza uništila 75% usjeva krumpira, glavnog izvora hrane za preko četiri milijuna Iraca, počelo je masovno iseljavanje Iraca. Do 1855., milijun ih je u Irskoj umrlo od gladi, milijun iselilo u Ameriku, otprilike četvrtina tadašnjeg irskog stanovništva.
U razdoblju od 1820. do 1860. godine, Irci su činili preko jedne trećine svih doseljenika u Sjedinjene Države. Samo 40-ih godina 19. stoljeća, gotovo polovica svih doseljenika u SAD bila je iz Irske, oko dvije trećine njih katoličke vjere.
Život za njih, u Americi, nije bio lak. Neki su odlazili dalje, na Srednji i Daleki Zapad, gdje su postajali farmeri ili rančeri. Većina je ipak ostajala u gradovima istočne obale u kojima su se i iskrcali s brodova. Ti irski katolici bili su neželjeni, mnoga su vrata za njih bila zatvorena. Nudili su im se samo najteži i najopasniji poslovi – u rudnicima, na izgradnji željezničkih pruga, mostova, kanala. Sučeljeni s predrasudama i diskriminacijom, još čvršće su se držali svoje vjere, a često pribjegavali i fizičkom nasilju. Predrasude protiv Iraca svoju su kulminaciju imale pedesetih godina 19. stoljeća, kad su se na vratima poslodavaca u mnogim američkim gradovima počeli pojavljivati oni notorni NINA znakovi, akronim od “No Irish Need Apply,” Irac se ne treba prijavljivati. Cilj nativističkog političkog pokreta zvanog “Know Nothing” bio je držati irske katolike, “alkoholičare, razbijače, loše očeve, kockare,” kako su ih u svojim političkim karikaturama predstavljali članovi pokreta, izvan državne službe, izvan javnih ureda.
Tijekom američkog Građanskog rata, veliki broj Iraca borio se na strani Juga, vjerujući da bi oslobađanje robova moglo prijetiti njihovim poslovima. Veliki broj Iraca će kasnije, početkom pedesetih godina 20. stoljeća, podržavati i antikomunistički “lov na vještice,” senatora iz Wisconsina Josepha McCarthyja.
Po završetku Građanskog rata, međutim, veliki broj Iraca, katolika i protestanata, u gradovima poput Bostona, New Yorka, Chicaga, omogućio im je, kao glasačima, da iskoriste i svoju političku moć, da se izbore za svoje kandidate na političkim položajima.
Do početka 20. stoljeća, životni su se uvjeti irskih doseljenika popravili, institucionalizirana diskriminacija počela je uzmicati i blijediti. Mnogi među njima postajali su čelnici sindikata, podupirali njihova nastojanja, možda baš zato što im je moć organiziranja, za postizanje ciljeva, bila tako dobro poznata.
Mary Harris, primjerice, poznatija kasnije kao Mother Jones, tada je i počela djelovati i punih će 50 godina biti predana sindikalnom organiziranju radnika, raznih profila. Uz Mother Jones, još jedna Irkinja – Elizabeth Gurley Flynn, bila je istaknuta američka socijalistkinja.
Razdoblje New Deala otvorit će Ircima još veće političke mogućnosti, omogućiti imenovanja i na saveznim položajima. Od teške diskriminacije do - vjerskih čelnika i do Ovalnog ureda. Čak 22, od 44 američka predsjednika, bila su irskog ili irsko-škotskog porijekla, među njima Theodore Roosevelt, Woodrow Wilson, Harry Truman, John Kennedy, Lyndon Johnson, Richard Nixon, Jimmy Carter, Ronald Reagan, George Herbert Walker Bush i George Walker Bush, William Clinton. A ima irske krvi i predsjednik Obama.
Dolaskom u Sjedinjene Države promijenio se život velikog broja Iraca, ali i oni su promijenili američku kulturu na bezbroj načina. Irski policajac i irski vatrogasac, u gradskim središtima, postali su gotovo ikone američke popularne kulture. U mnogim američkim gradovima, redovima policije i vatrogasaca Irci dominiraju već više od stotinu godina. Ali od neprocijenjive su vrijednosti i doprinosi Iraca američkoj književnosti, novinarstvu, obrazovanju, znanosti, zabavi, sportu, glazbi, filmu, jeziku, biznisu, u politici – cijelom ideološkom spektru. Asimilirani odavno, i u svakom pogledu, u američko društvo, ali uvijek ponosni na svoj identitet, nasljeđe, na Irsku.
Nemoguće bi bilo nabrojati sva velika irska imena u povijesti Sjedinjenih Država, ali uz ona predsjednička, barem nekoliko drugih, s drugih područja djelovanja... industrijalac Henry Ford; bankar Andrew Mellon; Sandra Day O’Connor, prva žena-sudac Vrhovnog suda Sjedinjenih Država; Jack Dempsey, boksač; tenisači Jimmy Connors i John McEnroe; IndyCar vozačica Danica Patrick; dobitnik Pulitzerove i Nobelove nagrade za književnost Eugene O’Neill, “jazz-age” romanopisac Francis Scott Fitzgerald; pisac kriminalističkih romana i priča Raymond Chandler, romanopisac Henry James; Margaret Mitchell - dobitnica Pulitzerove nagrade za Prohujalo s vihorom; spisateljica Flannery O’Connor, poznata po svojoj mračnoj prozi s turobnog američkog Juga i “rasizmu malih razlika;” Tom Clancy, pisac vojnošpijunskih tehno-trilera; pa slikarica Georgia O’Keefe; novinski magnat William Randolph Hearst; znani radijski novinar iz Drugog svjetskog rata, potom i jedan od pionira američkog TV novinararstva Edward Murrow; politički pisac i vodeća intelektualna sila američke konzervativne politike William Buckley; a iz filma – James Cagney, dobitnik Oscara, 1942. godine, za svoju ulogu u “Yankee Doodle Dandy,” o životu irsko-američkog skladatelja Georgea Cohana; pa Buster Keaton, Gregory Peck, John Wayne, John Ford, John Houston, Walt Disney, Gene Kelley, Grace Kelly, Tyrone Power, Spencer Tracy, Judy Garland, Bing Crosby...
Već i sama imena govore dovoljno o doprinosima tih Amerikanaca irskog porijekla na raznim područjima američkog života.
Bez glazbe, ne moze niti jedna irska prica! Pogotovo ne na St. Paddy’s Day!!! Kad na jedan dan, barem, svi mozemo biti Irci. Eh, pa onda jedna napitnica....Arghhh, Whiskey, You’re the Divil!
