Prema podacima iz 2019. godina, Indija ima oko 1.36 milijarde stanovnika. Prema podacima Worldometers.info u Indiji je zabilježeno preko 20 miliona slučajeva COVID-19 i preko 200.000 smrtnih slučajeva, odnosno, procenat oboljelih je oko 1.47%. Situacija je takva da se u Indiji povlače svi doktori i sestre koji su još na obukama i daju ispite da se stave na raspolaganje zdravstvenom sistemu u borbi s pandemijom.
Mnogi bi rekli da ovo nije puno jer, ako računamo da Bosna i Hercegovina ima, prema podacima posljednjeg popisa, oko 3.3 miliona stavnovnika, s preko 198.000 slučajeva COVID-19, mi na populaciju imamo daleko veći procenat slučajeva oboljelih.
Međutim, ovo su samo jako pojednostavljene stvari i statistika vrijedi samo onoliko koliko se stavi u kontekst. Bez konteksta, brojke ne vrijede puno.
Važan okvir cijele priče oko pandemije COVID-19 jeste broj oboljelih na dnevnom nivou, broj aktivnih slučajeva te broj oboljelih i mrtvih izražen na 100.000 ili milion stanovnika, kao i kapaciteti zdravstenog sistema da odgovore na krizu, pod čime se podrazumijeva broj zdravstvenih radnika, njihova raspoređenost, dostupnost lijekova, kisika, broj slobodnih bolničkih kreveta i naravno opreme potrebne za njegu COVID-19 pacijenata s teškom ili srednje teškom kliničkom slikom.
U Indiji na datum 2.5.2021, postoji preko 3.3 miliona aktivnih slučajeva COVID-19, a ukupan broj slučajeva na milion stanovnika iznosi oko 14.000. Na isti datum u Bosni i Hercegovini ima nešto preko 30.000 aktivnih slučajeva, a ukupan broj oboljelih na milion stanovnika je preko 60.000. Ovako situacija u Indiji izgleda bolja.
Ali problem leži u pritisku na zdravstveni sektor u jednoj mnogoljudnoj zemlji. Zatvaranje očiju pred problemom, činjenica da su indijski političari čak proglašavali „kraj pandemije“, dovela je do opuštanja mjera i stanovništva i rezultirala višestruko snažnijim drugim talasom pandemije od onoga koji je ova zemlja imala u periodu juli-oktobar 2020.
Od 21. aprila 2021. Indija svaki dan bilježi preko 300.000 novih slučajeva infekcije, a 30. aprila je zabilježen i neslavni rekord od 402.110 slučajeva. Pri tome, velike su šanse da su prijavljeni slučajevi zapravo potcijenjivanje situacije, jer se mnogi ne testiraju, pogotovo u zabačenim ruralnim dijelovima zemlje i postoje procjene koje kažu da je stvarni broj oboljelih čak 4-5X veći. Prema indijskom listu The Hindu, u saveznoj državi Gujarat broj smrtnih sluačjeva premašuje zvanično prikazane brojke, a isto se događa izgleda i u drugim državama Indije. Indija ima 28 saveznih država, 7 saveznih teritorija i dodatni teritorij glavnog grada – Delhi, i radi se o veoma decentraliziranom sistemu gdje se u različitim regionima oboljeli i mrtvi različito broje.
Mnoge porodice skrivaju kontakte i ljudi se kriju od testiranja. Između 2.000 i 3.000 ljudi umire na dnevnom nivou i nema opravdanja da neko kaže da to nije ništa je „Indija ima preko milijardu stanovnika“, ako su se te smrti mogle izbjeći.
Sposobnost neke zemlje da amortizira posljedice pandemije uveliko ovisi o zdravstvenim kapacitetima te zemlje, ali Indija, na većem dijelu svoje teritorije nema te kapacitete. Čini se da je u Indiji podbacila i kampanja vakcinacije, uprkos tome što ova zemlja proizvodi AstraZeneca vakcinu Covishield. Čini se da su zbog objave „pobjede nad virusom“ ljudi olako shvatili vakcinaciju kao nepotrebnu.
Indija trenutno na dnevnom nivou ima broj novooboljelih veći nego bilo koja druga zemlja. Bolnicama se smanjuje količina kisika potrebnog za pacijente, pogotovo one s teškom kliničkom slikom. Prema procjenama, u Indiji je na datum 2. maj 2021. dnevna potreba za kisikom 2.273.133 cilindara kisika, pri čemu je uobičajeno pakovanje „cilindra“ 7 kubnih metara. To je preko 15.9 miliona kubnih metara kisika.
Mortalitet na ukupan broj aktivnih slučajeva u Indiji i nije visok, ali i dalje je zabrinjavajući. Jednim dijelom je to i zbog toga što je izgleda mlađa populacija više pogođena COVID-19. Stope zaraze kod populacije starije životne dobi bile su neobično niske, možda zato što su oni koji u Indiji prežive do starosti često imućniji i mogli su lakše provoditi mjere socijalne distance, koja je za siromašnije gotovo pa nemoguće jer u jednom domaćinstvu živi veći broj ljudi. Ovaj „indijski paradoks“ još uvijek zbunjuje naučnike i pokušavaju shvatiti zbog čega je broj smrtnih slučajeva ipak niži od onog što bismo očekivali.
Indija ima relativno mladu populaciju, pa je i to dio objašnjenja paradoksa: prosječna starost populacije u Indiji 26.5 godina, što je skoro dvostruko manje nego kod nas, a prema cenzusu iz 2011. oko 45% populacije je ispod 19 godina.
Bez obzira što nam se relativne brojke oboljelih i mrtvih u Indiji ne čine velikim, kapacitet sistema da odgovori na krizu te zaista veliki apsolutni brojevi jesu pritisak na zdravstveni sistem. Ponekad ne možemo relativnim brojevima shvatiti situaciju i u slučaju mnogoljudnih zemalja računanje relativnih brojeva ne daje pravi uvid u situaciju.
Ipak, iako je mortalitet u Indiji manji od očekivanog, broj mrtvih je daleko veći nego u normalno doba. U Indiji lomače za kremiranje gore 24 sata neprestano. Svi oni koji znaju imalo o indijskoj kulturi znaju da je to uobičajeni način praćenja mrtvih kod Hindusa i ne dešava se zbog toga što nema mjesta za sahrane, ali je činjenica da se ove vatre ovih dana u nekim indijskim pokrajinama ne gase i činjenica je da se porodice praktično bore za mjesta na lomačama za svoje preminule.
Mnogi su za ovakvu situaciju i Indiji odmah „optužili“ novu varijantu virusa, „dvostruko mutiranu“ koja se izgleda nešto više širi. Ova virusna varijanta, B.1.617, sadrži genetičke mutacije pronađene u dvije druge teško kontrolisane verzije koronavirusa SARS-CoV-2. Jedna od mutacija prisutna je u vrlo zaraznoj varijanti koja je prošla Kaliforniju početkom ove godine. Druga je mutacija slična onoj pronađenoj u južnoafričkoj varijanti, a vjeruje se da virus čini otpornijim na vakcine.
Ipak, „dvostruko mutirani“ virus je samo dio uzroka problema. Kao da je to što je stanovništvo Indije mlada populacija zavaralo vlasti da misle kako je populacija otpornija na virus te da se mjere mogu olakšati te da situacija nije toliko ozbiljna. Niz političkih odluka koje su imale za cilj prikazati uspješnost Indije u borbi s pandemijom kao što je prerano popuštanje mjera i proglašenje kraja pandemije, dovele su do tragedije.
