Svjetski dan protiv radnog izrabljivanja djece, uspostavljen na prijedlog Međunarodne organizacije rada, obilježen je jučer. I na taj način, jednom godišnje, skreće se pažnja svjetske javnosti, uz ostale aktivnosti tokom godine, na preko 200 miliona djevojčica i dječaka koji širom svijeta rade i do 16 sati dnevno u, vrlo često, bijednim i opasnim uvjetima. Rad djece, ipak i u svim okolnostima, nije samo, jednostavno rečeno, rezultat beskrupoloznosti odraslih, gladnih dobre zarade. Taj rad je u mnogim sredinama jedini način da njihove porodice prežive.
U selu Rashkali, pedesetak kilometara udaljenom od Kalkute, mnoga djeca rastu radeći zari, dekorativni vez na tekstilnim proizvodima, uglavnom namijenjenim izvozu.
Ubod za ubodom i djeca svojim malim rukama vezu ukrase. Za njihove ruke i tijela taj rad je bolan. Skoro polovina radne snage sela Rashkali su djeca od 8 do 15 godina. Neka od njih počinju vještinu veza zari učiti u dobi od četiri, pet godina.
"Tokom školskih dana obično radim 4, 5 sati. Kada ne idem u školu vezem 12, 14 sati dnevno. Moj otac ne može da zaradi dovoljno jer je bolestan. Kada budem imala 19, 20 godina moji roditelji koristiće novac koji sam zaradila da me udaju" - govori 13-godišnja Sabina.
Vezenje zari tehnikom je uglavnom porodični posao i djeca rade zajedno sa ostalim članovima. U takvim slučajevima uslovi rada nisu toliko teški, a nije ni opasno kao rad, primjera radi, u rudnicima dragocjenih metala.
Veliko siromaštvo i ograničene mogućnosti prisilili su mnogu djecu, u ovom slučaju i Indiji, da odrastu mnogo brže nego normalno. Djece prisiljene da rade u toj zemlji je, procjenjuje se, između 20 i 50 miliona.
"Napustila sam školu jer moram raditi. Moj brat je jedan od najboljih u razredu, želi biti inžinjer. Možda nećemo biti u stanju da ga šaljemo u školu. On sada radi 3 do 4 sata sa nama svakodnevno. Kada nije u školi, radi 15,16 sati" - govori jedna od djevojčica, vezilja.
Ashique, star samo 8 godina dodaje:
"Otac je umro i porodica ovisi od majke. Ja moram pomoći majci i sa njom vezem svaki dan po 3, 4 sata. A volim ići u školu i učiti.“
Zamoran i mukotrpan zari vez sprečava djecu da vrijeme provode u učenju i igri, da budu bezbrižna i sretna. Jednostavno, moge porodice nemaju drugog izbora.
"Slijep sam i ne mogu raditi. Vrlo smo siromašni. Moja snaha veze zari da pomogne porodicu. Moj unuk svakog dana radi 3, 4 sata da pomogne majci. Za nas nema drugog načina" - govori jedan Indijac iz sela Rashkali.
Sjedinjene Američke Države i druge zapadne zemlje bore se protiv radnog izrabljivanja djece i zabranama uvoza proizvoda iza kojih stoji dječiji rad. Takva mjera za mnoge porodice iz sela Rashkali može biti bolna, jer ograničava prodaju tkanina sa zari vezom, odnosno ograničava mogućnost zarade nužne za preživljavanje, makar ta zarada bila djelo dječijih ruku.
