Najnoviji podaci američkog ureda za popis stanovništva pokazuju do sada neviđen jaz u prihodima između najbogatijih i najsiromašnijih Amerikanaca. Ti podaci dovode do zabrinutosti među socijalnim radnicima da bi takav disparitet mogao imati efekta na općenito stanje američkog društva.
„Kako ste se tako obogatili?“ naziv je programa kablovske televizije sa komičarkom Joan Rivers, koji pokazuje na koji su se način neki Amerikanci obogatili i šta su sa tim bogatstvom učinili.
Svaka osoba koju smo intervjuirali je imala sjajnu radnu etiku. Ti ljudi ne kažu: Jadni mi, recesija je, to ne možemo uraditi, priča Joan Rivers.
Međutim, nema programa nazvanog „Kako ste tako siromašni?“. Umjesto toga, postoje samo statistike. Najnoviji podaci ureda za popis stanovništva pokazuju da je broj Amerikanaca koji žive u siromaštvu najveći već više od pola vijeka. U isto vrijeme, jaz u prihodima između bogatih i siromašnih u Sjedinjenim državama se posljednjih godina širi, dostigavši u 2009. do sada najveći zabilježeni jaz. Ekonomisti kažu da je recesija jedan od uzroka povećanja broja siromašnih. Henry Freedman, direktor nevladinog Centra za pravo i ekonomsku pravdu, kaže da je erozija srednje klase takođe bitan razlog.
Zatvorena su mnoga radna mjesta, veliki broj fabrika više ne postoji. Zatim mnogi službenički poslovi se, ili premještaju u druge zemlje, ili zamjenjuju tehnologijom koja to efikasnije radi. Oni koji su ostali bez tih poslova se za posao natječu sa onima ispod sebe, kaže Henry Freedman.
Robert Hawkins je profesor društvenih nauka na univerzitetu New York. On kaže da ljudi u osiromašenim područjima nemaju osnovne mogućnosti koje imaju bogati.
Tamo ljudi nisu imali, niti sada, imaju mogućnosti. Oni nemaju mogućnosti obrazovanja, pa samim tim ne mogu naći ni posao, kaže gospodin Hawkins.
On dodaje da oni uhvaćeni u siromaštvo ne mogu računati na povezivanje sa također siromašnim prijateljima ili susjedima vezano za mogućnosti nalaženja posla, jer ih ni oni nemaju. To, kako kaže, stvara začarani krug kriminala, trudnoće među tinejdžerkama, hroničnih bolesti i prerane smrti. Henry Freedman kaže da bi sve veći jaz u prihodima u Americi mogao stvoriti dvoslojno društvo koje gubi osjećaj zajednice.
Mogao bi se stvoriti sloj onih koji se bore da prežive, podložnih demagogiji, te sloj onih koji svoje resurse koriste kako bi se odvojili od ostatka društva, umjesto da u potpunosti sudjeluju u društvu, kaže Henry Freedman.
Robert Hawkins kaže da bi erozija srednje klase mogla utjecati na kvalitet onih koji tradicionalno dolaze iz srednje klase: osoba koje podučavaju, provode zakon, brinu se o bolesnima, i čije usluge također koriste i bogati. On dodaje da bogati imaju sve veći politički utjecaj u Americi, ne zato što oni koriste sistem, već što ga siromašni ne koriste u potpunosti.
Ako oni sa niskim primanjima žele veću političku moć, oni se moraju organizirati, moraju glasati. To je najbolji, i vjerovatno jedini način, kaže Robert Hawkins.
On kaže da su obrazovanje i zdravlje pitanja koja se moraju riješiti kako bi se u dužem periodu pomoglo siromašnima. Ono što je potrebno odmah, kako kaže, je obnovljeno trošenje novca od strane i bogatih i siromašnih, jer je cirkuliranje novca ono što pomaže stvaranju poslova. Problem je, kako kaže gospodin Hawkins, to što siromašni nemaju šta da troše, a bogati moraju prevazići strah od ekonomske nesigurnosti uzrokovan globalnom ekonomskom recesijom.
