Može li se grčki scenarij krize dogoditi i nama, pitanje je koje ovih dana sebi postavljaju mnoge europske zemlje kako one u EU tako i one izvan njih.
Iako još uvijek nije zadužena poput Grčke i Hrvatska ima izuzetno visok vanjski dug. Grčka koja se suočila s bankrotom državnih financija duguje u ovom trenutku 125 posto svog godišnjeg bruto društvenog proizvoda, dok se iznos hrvatskog vanjskog duga bliži stopi od 100 posto godišnjeg bruto proizvoda.
Može li Hrvatska kao buduća članica Europske unije i euro-zone, dakle država čija će valuta biti euro, iz grčkog iskustva izvući neke pouke, pitali smo predsjednicu Nacionalnog odbora za praćenje pristupnih pregovora s EU, HNS-ovku Vesnu Pusić.
PUSIĆ: „Moje mišljenje je da može, mnoge. Može prije svega prevenirati da dođe u tu situaciju. To je prije svega rezultat činjenice prikrivanja podataka, odnosno neraspolaganja jasnim statistikama o tome što se događa i nepraćenje vlastite situacije te prilično neodgovornog ponašanja. S druge strane, mislim da je pouka da ne treba juriti prema članstvu u europskoj monetarnoj uniji. Mislim da će i unutar monetarne unije imati strože kriterije u tom pogledu i za to je vrlo važno da ekonomija bude snažna i stabilna da to može podnijeti. Kad bi u ovim uvjetima Grčka imala svoju valutu, a ne euro, imala bi nekog prostora i za vlastitu monetarnu politiku, odnosno politiku tečaja u prvom redu. Da ima drahmu u ovom trenutku kao svoju nacionalnu valutu, mogla bi je devalvirati što na unutarnjem planu ne bi imalo odmah tako drastične posljedice i ljudi za početak ne bi osjetili to kao neki udar, osim kad odlaze u inozemstvo. Uvozne robe bi poskupjele, ali grčki izvoz bi pojeftinio i to bi također bila šansa za povećanje izvoza. Na taj način bi se udar sa stanovišta društva lakše apsorbirao i osjetio tek postupno i ne tako dramatično. S druge strane osiguravanjem povoljnijih uvjeta za izvoz nešto bi se moglo pokrenuti u ekonomiji. Ovako, Grčka s eurom nema nikakvog prostora za vlastitu politiku tečaja, niti mogućnost da s tom politikom tečaja apsorbira poteškoće u koje je upala. Dakle, mislim da je za Hrvatsku pouka - vrlo polako, vrlo postepeno i vrlo oprezno prema monetarnoj uniji“.
S obzirom da nije članica EU, Hrvatsku grčka ekonomska kriza ne pogađa na način na kojeg njezine posljedice osjećaju članice EU koje moraju sudjelovati u financijskom paketu namijenjenom spašavanju Grčke. Od ukupno 110 milijardi eura zajma Grčkoj, članice EU trebale bi osigurati 80 milijardi, a ostatak će namaknuti MMF. Susjedna Slovenija koja se prva među deset novoprimljenih članica EU pridružila eurozoni, dakle već početkom 2007. godine uvela euro kao svoju valutu, premda i sama suočena s ekonomskom krizom trebala bi u paketu pomoći Grčkoj sudjelovati s 384 milijuna eura, što je 3,6 posto ovogodišnjeg slovenskog državnog budžeta. Slovenski ministar financija najavio je da će taj iznos Slovenija namaknuti ili prodajom državnih obveznica, ili zaduživanjem u inozemstvu. Slovenska oporba protivi se tome planu tvrdeći da slovenski radnici, koji u prosjeku zarađuju manje od grčkih, ne bi trebali spašavati Grke.
Na primjeru spašavanja Grčke, članice EU kako stare, tako i nove, po prvi put osjećaju teret odgovornosti za zajedničkog europsko monetarno tržište. Jesu li hrvatski građani kao budući građani EU svjesni toga dijela odgovornosti, pitamo predsjednicu Nacionalnog odbora za praćenje pristupnih pregovora s EU Vesnu Pusić.
PUSIĆ: “To je novo za sve zemlje članice EU. Do sada je ta vrsta podijeljene odgovornosti bila kanalizirana kroz fondove i kohezijski fondovi su imali tu funkciju - bogatije zemlje članice su više pridonosile, a siromašnije zemlje članice su kroz te fondove mogle više dobivati i koristiti da se nekako ujednači brzina razvoja u Europi. Mislim da nitko nije bio spreman na ovakvu situaciju krize u kojoj će se morati osmisliti tako veliki financijski paket koji spašava Grčku, ali da ima i funkciju da po mogućnosti spriječi odnosno prevenira da se takva stvar dogodi i u nekim drugim zemljama članicama EU kojima to prijeti. Dakle, to je za EU novo iskustvo i vjerujem da će i unutar Unije to imati posljedice u smislu promjene neke regulative i postavljanja nekih novih točaka kontrole i provjere ekonomskim kretanja u pojedinim zemljama i ranijih interveniranja u nacionalne ekonomije. Za nas je sigurno važno da sjedimo za stolom za kojim se to bude dogovaralo.“