Naučnici su otkrili kako mogu saznati o više o tome kako djeca vide svoju okolinu. Iako su instrumenti koje prate dječije poglede prisutni već godinama, sada su postali toliko mali da se mogu koristiti i kod novorodjenčadi. Nedavna korištenja te tehnologije pokazuju da se prikupljeni rezultati mogu višestruko upotrijebiti kod izučavanja dječijeg opažanja, spoznaje i socijalnog razvoja.
Zamislite da svijet vidite očima djeteta. Kako oni uspjevaju da se kreću u svom okruženju? Grupa istraživača na Univerzitetu New York, koju predvodi Karan Adolph je možda otkrila način da to sazna.
"Projekat je posvećen prirodnom vidu i kako se on razvija. Ima mnogo istraživanja o vidu u nekoj vrsti vještačke situacije, ali je zanimljivo da tokom gotovo više od stotinu godina izučavanja, istraživači ne znaju gotovo ništa o tome gdje ljudi u svakodnevnom životu gledaju i zašto", kaže Karan.
Finn ima osam i pol mjeseci i nedavno je učestvovala u ovom projektu. Nju su pridobili da na glavi nosi napravu koja prati njen pogled. Ona se sastoji od dvije kamere - jedna je okrenuta vani da prati bebinu perspektivu, a druga gleda u dječije oko da prati kretanje zjenice. Kompjuter analizira pogled obje kamere kako bi utvrdio gdje tačno Finn gleda. Cijela naprava je teška samo 45,5 grama.
Jason Babcock je osnivač kompanije u New Yorku, Pozitivna nauka koja je tokom posljednje decenije razvila aparat za praćenje pogleda. On radi na tome da ta naprava postane još manja i lakša tako da je mogu nositi i novorodjenčad:
"Sada, kada su kamere i senzori tako mali možete dobiti slike koje su manje od malog prsta. Kao što možete vidjeti kod mobilnih telefona i drugih stvari, mi možemo kombinirati tehnologije što je izgledalo nemogućim."
Tim istražitelja prvo prati dječiji pogled dok se dijete igra i slobodno kreće kuda želi. Ono što su pri tome otkrili je potpuno iznenadjujuće, kaže vodja projekta John Franchak:
"Mi smo očekivali da će djeca neprekidno gledati u svoje majke, jer je to bila uobičajena predodžba socijalne spoznaje novorodjenčadi."
Ali u sobi punoj razbacanih igračaka i prepreka preko kojih se treba penjati, ili ih zaobilaziti, djeca su samo pola vremena gledala prema majkama. Pa i kada su gledali u lica svojih mama, bilo je to oko 15 procenata.
John Franchak, student na Univerzitetu New York kaže:
"Ukoliko dijeca ne gledaju toliko u mame koliko smo ranije mislili to mijenja način na koji možemo razmišljati o tome kako djeca uče o svijetu oko sebe."
Suprotno rijetkom gledanju u lica svojih mama, djeca gotovo uvijek gledaju direktno u objekat kojeg nastoje dohvatiti.
Drugo je interesantno otkriće da djeca direktno gledaju u prepreku prije nego je zaobidju, mada u preko 75 posto slučajeva to nije neophodno, jer su u stanju da koriste informacije kroz periferni vid i da dobro hodaju.
I dok naučnici još uvijek nastoje da razviju metode novih bazičnih istraživanja, kažu da korištenje ove tehnologije može imati široku primjenu.
"Ova otkrića mogu pomoći djeci koja imaju teškoća u razvoju, doprinjeti medicinskim istraživanjima i primjenjenim istraživanjima", kaže Franchak.
Ovi istraživači su tek načeli površinu spoznaje kako se djeca kreću u svijetu oko sebe. Oni kažu da dodatna istraživanja možda mogu pomoći lječnicima da nadju bolji način pomoći djeci sa autizmom i invaliditetom.
