Globalna ekonomska kriza umanjila je mnogim vladama mogućnost korištenja javnog novca za postizanje energetske neovisnosti i smanjenje toksičnih stakleničkih plinova. Jedna inicijativa za zelenu energiju, začeta u Europi, ne oslanja se na novac od poreza, već onaj prikupljen od platiša energetskih kompanija. Tu inicijativu sada pomno ispituju mnoge zemlje, uključujući i Sjedinjene Države.
Većina električne energije u Sjedinjenim Državama proizvodi se iz ugljena, prirodnog plina, putem nuklearnih ili hidroelektrana. Manje od četiri posto potražnje za električnom energijom zadovoljava se obnovljivim izvorima poput solarne i energije vjetra. Stotine elektroenergetskih tvrtki pokušavaju ojačati svoj imidž ekološki svjesnih kompanija pred svojim korisnicima, bodreći ih da podrže alternativne izvore energije. Na području Seattla u saveznoj državi Washington, na primjer, takozvani ‘zeleni program’ jednog isporučitelja električne energije redovito poziva potrošače da doniraju dodatnu sumu - između četiri i deset dolara mjesečno – za prelazak na čistu energiju. Većina tog novca pomogla bi platiti nove projekte korištenja vjetra za proizvodnju električne energije. Međutim, u ostalim dijelovima zemlje, postotak korisnika koji su se upisali u programe ovakve vrste je sićušan. John McCoy, zastupnik države Washington, kaže da obnovljiva energija treba veći poticaj:
“Cilj nam je ukinuti proizvodnju fosilnih goriva, na bilo koji način, kako bi uveli novije tehnologije. Moramo na tom polju učiniti napredak”.
McCoy kaže da je najbolji način za dobivanje više energije iz sunca, vjetra i morskih valova kroz vladinu ponudu neke vrste jamstva za proizvođače obnovljivih energija. Drugim riječima, svakome tko ih uvede vlada bi trebala obećati da će kupovati njihovu energiju te im zajamčiti dugogodišnji ugovor kojim će se pokrivati troškovi proizvodnje i osigurati pristojna zarada. Stručnjak za solarnu energiju Stanley Florekiz Seattlea kaže da bi fiksna kupovna cijena pružila isporučiteljima alternativne energije jamstvo da će nadoknaditi visoke troškove prvotne investicije:
“Ta bi im se ulaganja otplatila, uz zajamčenu skromnu zaradu. Zbog toga bi bilo nepromišljeno od vas da u svom naselju nemate solarni sustav ili vjetrenjaču kad ti kapaciteti tamo već postoje”.
Taj poticaj naziva se ‘punjenje tarife.’ On je nedavno usvojen, u različitim oblicima, u Vermontu, Kaliforniji i Oregonu. A jedan kongresnik iz države Washington zalaže se za njegovo usvajanje na nacionalnoj razini. Njegovi pristaše pokušavaju precrtati uspjeh ovih inicijativa iz Europe, osobito Njemačke.
“Otkad smo uveli ‘punjenje tarife,’ primijetili smo velik porast u proizvodnji energije iz vjetra, biomase i sunčeve energije. Osim toga, svjedoci smo stotina tisuća novih radnih mjesta u Njemačkoj”.
U Hamburgu, njemački ministar ekologije Christian Maas kaže da njegova zemlja može prosuditi uspjeh ove politike iz svog desetogodišnjeg iskustva. Pri tom priznaje da Nijemci plaćaju visoku cijenu za obnovljivu energiju. Sunčeva energija je, posebice, puno skuplja od ostalih izvora električne energije. No, ako pogledate i usporedite cijenu i korist, bit će vam jasno da se to isplati, kaže Christian Maas. Međutim, doći do tog rezultata nije bilo lako.
Prošle godine, izgledalo je da će europski poticajni programi biti van kontrole kad je pad cijena solarnog modula smanjio troškove proizvođača, dok su cijene koje su morale platiti komunalne tvrtke za kupnju te energije ostale iste. Nahrlili su investitori, kako bi osigurali visoku zaradu. U ljeto, Španjolska je nenadano odlučila ograničiti broj onih koji su se mogli prijaviti za ovaj poticaj. A u zimi, u Njemačkoj, vladajući kršćanski demokrati predložili su veliko smanjenje tarifa kako bi doveli tržište u ravnotežu.
Zbog toga su u cijelom svijetu drastično opale cijene dionica u tvrtkama koje proizvode solarnu energiju. U Sjedinjenim Državama elektroenergetske tvrtke prve su koje se protive prihvaćanju ove tarifne strukture i obvezatnoj kupnji alternativnih vrsta energije.
Dave Warren iz washingtonske Udruge za javne komunalne usluge kaže da je potražnja za električnom energijom opala za vrijeme recesije te da bi na toj razini mogla i ostati, zahvaljujući štednji:
“Prihvaćanjem te politike bili bi primorani kupovati struju koju ne trebamo i uzalud je trošiti ili, recimo, hidroenergiju koja je vrlo jeftina zamijeniti drugom, puno skupljom vrstom energije”.
Dave Warren pritom dodaje da su platiše, a ne porezni obveznici, ti koji snose troškove inicijative o obnovljivoj energiji. Svako poskupljenje ‘pada’ im teško, kaže on, osobito u sadašnje vrijeme. U Njemačkoj, iznad-tržišna cijena, koja se isplaćuje vlasnicima vjetrenih i solarnih farmi, dodaje oko dva do pet eura na mjesečni račun za električnu energiju jednog prosječnog kućanstva. Dave Warren procjenjuje da bi tarife u njegovoj državi mogle porasti od samo 0,03 posto do čak 15 posto, ovisno o tome koliko korisnika je pretplaćeno na koju energetsku tvrtku.