Na američkim se ulicama ovih dana mogu sresti tisuće vještica I sablasti – naravno, zato jer jer u nedjelju Halloween. No, jedna nova knjiga podsjeća nas da neki djelovi svijeta ne doživljavaju vještice samo kao simpatični lik za maskiranje. Vještice i vračanje uopće u Zapadnoj su Africi, naime, svojevrsna - stvarnost. U knjizi Spellbound: Inside West Africa’s Witch Camps, Karen Palmer piše o ženama koje su bile optužene za natprirodna djela koja se tamo smatraju zločinima.
U Gani je više od tri tisuće ljudi, uglavnom žena, optuženo da su vještice. Te osobe žive u ‘logorima za vještice’, kojih je u toj zemlji ukupno šest. Uvjeti života su teški. Te ‘vještice’ nisu zatvorenice u punom smislu, međutim logor ne smiju napustiti. Novinarka Karen Palmer prvi je put saznala o njima iz izvješća o ljudskim pravima iz 2004. godine. To ju je ponukalo da posjeti jedan logor u sjevernoj Gani: "Bio je udaljen oko 18, 20 sati vožnje od glavnog grada Accre. Bila sam prilično iznenađena – jer, moja je slika vještice bila iz Macbetha ili iz Disneyjevih filmova. A ono što sam vidjela bilo je jedno zabačeno selo s kolibama od blata, u kojemu živi oko 200 žena, same samcate".
Sljedeće dvije godine Karen Palmer intervjuirala je desetke tih žena kako bi doznala zbog čega su se I kako našle u ‘logoru za vještice’. Mnoge tvrde da uopće ne znaju zašto. Jedna ‘vještica’ imala je oko 80 godina i rekla je američkoj novinarki da je potpuno izgubila pojam o vremenu, no da misli da je u logoru već 40 godina. Međutim, sjeća se zbog čega je tamo poslana - jednog jutra probudio ju je njen nećak I rekao joj da je sanjao kako ga je pokušala zadaviti. Nakon toga, njen brat ju je optužio za vračanje. O takvim optužbama obično odlučuje vrač ili plemenski starješina: "I tužitelj i optuženik stoje pred njim, svaki s piletom u ruci. Kad bi tužitelj, recimo, optužio ženu da ga je pokušala napasti, oboje su svom piletu presjekli grlo i bacili ga u zrak. Ovisno o tome kako životinja padne na zemlju, optužba bi bila potvrđena ili opovrgnuta. Isti postupak je u slučaju da se žena optužena da je vještica pokuša braniti. Ona pred ‘sucem’ kaže: “Ako nisam kriva, neka moje pile umre s kljunom uperenim u nebo. Ako sam kriva, neka umre s kljunom u zemlji.” I tako pada konačna odluka".
Karen Palmer opisuje uvjete u kojima žive žene u logoru i njihovo izrabljivanje. Logor je svojevrsno ‘odlagalište za društveno problematične žene’ koje žive u siromaštvu, pod budnim okom lokalnog starješine: "On se zove Gambarana. Doživljavaju ga kao vrlo moćnog vrača. On odlučuje je li neka žena vještica. On zapravo vrlo rijetko odluči da je žena nevina. On ih želi u svom selu. Koristi ih kao radnu snagu, za rad u polju i za žetvu. Na taj mu način one, u neku ruku, plaćaju najamninu".
Iako se većina žena optuženih da su vještice izjasnila nevinima, neke od njih priznale su da su se bavile crnom magijom kako bi naudile ili - u nekim slučajevima - pomogle drugima. Karen Palmer kaže da praznovjerje prožima svakodnevni život ljudi u Gani, osobito u ruralnim područjima. Ona spominje slučaj Simona, socijalnog radnika, i njegove žene, koji su željeli imati još jedno dijete. Kako bi otklonili eventualne fiziološke ili duhovne prepreke koje ih u tome sprečavaju, pozvali su vrača. Obred se opet sastojao u klanju kokoši. Ženi je savjetovao da tri mjeseca pije kokošju krv i da će nakon toga roditi djevojčicu. Potom su svi otišli u crkvu. No, žena nije zatrudnjela, već se razboljela. Međutim, Karen Palmer kaže da su ljudi u Gani I dalje praznovjerni, bez obzira na ovakve slučajeve. Ona tvrdi da im je vjera i utjeha kad su nesretni, ali i objašnjenje za katastrofalnu sušu ili za smrt djeteta. Karen Palmer smatra da bi strana pomoć selima u Gani mogla, možda, smanjiti takvo praznovjerje. Tada će, kaže ona, i ‘logori za vještice’ postati prošlost.