Židovska harfa – ili drombulja - glazbeni je instrument koji se svira trzajući ga usnama. Nalazi ju se diljem svijeta, u najrazličitijim kulturama. Nema nikakve veze sa Židovima, ali ima vrlo osebujan zvuk i mnogo ljubitelja. Ovih dana imala je i svoj vlastiti festival, u američkoj sjeverozapadnoj saveznoj državi Oregon.
Zvuk drombulje odzvanja mjestom Bay City, u Oregonu, na 20. godišnjem sjevernoameričkom festivalu židovske harfe. U lokalnom umjetničkom centru, pedesetak ljudi sudjeluje u raznim radionicama i, trzajući usnama majušni instrument, izvode melodije od sibirskih narodnih pjesama, pa do brodvejskih hitova.
Ali, ako ju nikad niste vidjeli, možda ne bi ni znali da je to glazbeni instrument. To se dogodilo Deirdri Morgan, etnomuzikološkinji i direktorici Američkog drombuljaškog ceha – kad ju je prvi put vidjela uopće nije znala što je to: "Mislila sam da je to neka alatka za bicikl ili neki neobičan odvijač. Onda mi je netko rekao da je to glazbeni instrument i, kad sam poslušala, shvatila sam da je to pozadinska glazba u starim pjesmama."
Morgan je sada ekspert za drombulje i piše svoj magistarski rad na temu azijske drombulje. Objašnjava nam kako drombulja funkcionira: "Princip je prilično jednostavan. Ovo je njezin jezičac, ili lamela, koja, ako ju se trzne, stvara zvuk poput: doj, doj, doj ... A, kad se taj jezičac nađe u ustima, onda dobije razne visine tog osnovnog tona."
Drombulja uvijek ima taj osnovni ton jezičca koji joj daje monotoni zvuk, ali usta čine razliku, kaže svirač Dan Gossi: "Ako otvorite grkljan, onda dobijete dublje tonove, a ako usta stisnete u malu šupljinu, onda proizvodite više tonove. U osnovi, vi sami ste instrument, a drombulja je pomagalo."
S obzirom na jednostavnost ideje, diljem svijeta iskrsnule su razne verzije drombulje. Njezina veličina – odnosno, malešnost! – pomogla je da se proširi diljem svijeta ... točnije svijeta poznatog u 15. stoljeću, a možda i ranije, kaže Deirdre Morgan: "Stane u bilo koji džep. Sigurno je da se prodavala, i to u velikoj mjeri, uzduž Puta svile – od sjeverne Kine, Rusije, Mongolije, Sibira, pa na dolje, prema Indiji, pa preko središnje Azije, Afganistana, do Europe. A europske su drombulje bile donešene u Sjevernu Ameriku."
Na festivalu u Oregonu mogu se čuti gotovo sve te verzije. Recimo, filipinska drombulja, nazvana kubing i napravljena od bambusa. Tu je kineski ho-ho, s različitom mesinganom pločicom za svaki ključ, a, kod balineškog geng-gonga, jezičac se trza povlačenjem uzice.
Usprkos raznolikosti oblika, veličine i materijala, svi ti instrumenti pripadaju istoj unjkavoj obitelji glazbala. Čak i sami svirači kažu da tu obitelj glazbala nije lako voljeti. Rob Hoffman na festival dolazi već petu godinu: "Ne volim slušati drombulju samu satima. Stvarno dojadi. Ali, ako se svira s drugim instrumentima, onda odjednom nalikuje na prvoklasni sos uz pire krumpir. Dodaje modulaciju, nešto neočekivano ... protutežu."
A, tijekom nekoliko bučnih dana u kolovozu, ovo je unjkavo glazbalo u središtu pažnje ... ako već ne drugdje, onda sigurno na svom vlastitom festivalu.