Linkovi

Fats Waller, “clown prince” jazza


Fats Waller, “clown prince” jazza
Fats Waller, “clown prince” jazza

S kompozicijama “Ain’t Misbehaving,” “Honeysuckle Rose,” “Jitterbug Waltz”, “Black & Blue,” “Squeeze Me” i još niz drugih, Fats Waller je beskrajno obogatio cjelokupni repertoar jazza

Jedan od najznamenitijih umjetnika u povijesti jazza - skladatelj, aranžer, vokalist, bandleader, orguljaš, jedan od njegovih najznačajnijih pijanista!

Majstor stride stila, Fats Waller je i bio učenik, a onda i prijatelj i kolega jednog od najvećih stride-pijanista - Jamesa P. Johnsona. On sâm postat će jedan od najpopularnijih i najuspješnijih glazbenika svog vremena; cijenila ga je i kritika i publika, u Americi i u mnogim evropskim zemljama. “Crni Horowitz,” nadimak koji će Walleru dati jedan drugi američki pijanist i skladatelj, Oscar Levant.

Thomas Wright “Fats” Waller rođen je u njujorškom Harlemu, 21. svibnja 1904. godine. Fatsov otac bio je pastor lokalne baptističke crkve, majka je svirala orgulje i Fats će se, zahvaljujući majci, prvo upoznati s tim glazbenim instrumentom i crkvenim himnama, ali i djelima Johanna Sebastiana Bacha. Osim što će postati jednim od najznačajnijih jazz pijanista, Fats Waller će biti i prvi orguljaš u jazzu.

Kad je Fatsu bilo oko pet godina, pokazao je veliki interes za glasovir i počeo svirati na onom kod susjeda. Majka mu je našla učitelja i Fats će dobiti formalno obrazovanje, ali uvijek je više volio svirati “po sluhu.”

Kad mu je bilo 14 godina, osvojio je prvo mjesto u natjecanju mladih talenata, odsviravši “Carolina Shout,” svog kasnijeg mentora Jamesa P. Johnsona. Waller postaje profesionalni pijanist sa 15 godina, svira u cabaretima, uskoro prati Bessie Smith, Albertu Hunter i druge blues vokaliste, svira na glasoviru, a i na orguljama.

Otac se nadao da će Fats poći njegovim stopama, ali religija nije bila Fatsova strast, to je bila glazba. I 1920. godine, nakon majčine smrti, a i zbog razilaženja s ocem, Fats Waller seli u kuću pijanista Rusella Brooksa gdje će i upoznati Jamesa P. Johnsona. Johnson mladog Wallera uzima “pod svoje,” uči ga stride-stilu i obogaćuje njegovo opće glazbeno obrazovanje. Od 1923., Waller snima za nekoliko etiketa, bilo kao solist bilo kao pratnja blues vokalistima, ali gradi i reputaciju skladatelja i vokalista i bit će sve to - skladatelj, pjevač i solist - do kraja života.

Jedne večeri, u Chicagu, nakon nastupa, Fatsa je kidnapirala naoružana četvorka, strpala ga u auto i pod prijetnjom revolvera odvela u Hawthorne Inn čiji je vlasnik bio Al Capone. Čim su ušli u zgradu, Fats je shvatio da se nešto veliko slavi, a brzo shvatio i da je on bio odabran kao “posebni gost” partyja. Slavio se Caponeov rođendan; s revolverom pritisnutim na njegova leđa, Fats je morao sjesti za glasovir i prisutne zabavljati. Tri je puna dana, navodno, svirao. Završio i sâm mrtav pijan, iscrpljen, ali s nekoliko tisuća dolara casha, od zadovoljnog Caponea i njegovih prijatelja.

Fats Waller se uskoro pojavljuje na boljim mjestima i boljim pozornicama – 1927. godine snima s orkestrom Fletchera Hendersona, a iduće debitira na pozornici Carnegie Halla. I upoznaje pjesnika i tekstopisca Andyja Razafa. Njihova suradnja dat će nekoliko musicala. Najviše uspjeha doživio je onaj pod imenom “Hot Chocolates,” iz njega je i dobro poznata Fatsova “Ain’t Misbehaving.” Slušamo je u izvedbi Fats Waller and His Rhythm, njegovog malog combo sastava, od šest glazbenika, koji je Fats osnovao po povratku u New York iz Pariza, kamo je otišao 1932. godine i proveo u njemu par godina. S njima će, za RCA Victor, početi snimati u svibnju 1934. godine i s njima ostati, kao i s etiketom Victor, do kraja svog života – umro je 1943., od upale pluća, negdje blizu Kansas Cityja, putujući vlakom do New Yorka, iz Los Angelesa, gdje je upravo bio završio rad na filmu “Stormy Weather,” s Lenom Horne, najuspješnijem i najutjecajnijem filmu s isključivo crnačkom postavom glumaca. Walleru je bilo samo 38 godina.

Od sredine 30-ih nekoliko je puta išao na evropske turneje – London, Berlin, Beč, Kopenhagen... i ponovno Pariz. U povijest jazza Fats Waller ulazi i sviranjem na orguljama u katedrali Notre-Dame. Snimke na crkvenim orguljama već je imao, a u razdoblju od 1940. do 1942. godine načinio je i snimke na Hammond orguljama.

Sa svojim kompozicijama “Ain’t Misbehaving,” “Honeysuckle Rose,” “Jitterbug Waltz” (na Hammond orguljama), “Black & Blue,” “Squeeze Me” i još niz drugih, Fats Waller je beskrajno obogatio cjelokupni repertoar jazza i odavno je već sastavni dio američkog glazbenog kanona. Njegov zabavljački talent, međutim, njegova spremnost da publiku uvijek nasmijava, bacio je možda u sjenu njegove vještine pijanista kao i one skladatelja i vokalista, ali Fats Waller je bio jedan od vrhunskih umjetnika na svom glazbalu, dao značajan doprinos stride-stilu Harlema, utjecao na mnoge druge pijaniste u razdoblju prije be-bopa. Njegovi vjerojatno najslavniji dužnici: Art Tatum, Teddy Wilson, Count Basie (učio je kod Wallera), Thelonious Monk, Erroll Garner, Bud Powell, Joe Zawinul. Godine 1993., Walleru je dodijeljen posthumni Grammy, za njegov životni doprinos umjetnosti jazza.

Sâm Waller izašao je iz škole James P. Johnson stride stila, ali svome je dodao istančanost, obogatio ga ritmičkom snagom, žarom i brzinom, zadivljujućom lakoćom sviranja. Prošlo je već blizu 70 godina od smrti Fatsa Wallera, a njegove “Ain’t Misbehavin’” i “I’m Going to Sit Right Down and Write Myself a Letter” još uvijek se često čuju na radiju, još uvijek zvuče svježe, još uvijek su pune humora.

XS
SM
MD
LG