Sovjetski su planeri dizajnirali Černobil da bude najveća nuklearna elektrana u Europi. Umjesto toga, Černobil se danas smatra mjestom najveće nuklearne katastrofe u svijetu. Kasno u noći, 25. travnja 1985., inženjer Jurij Andrejev je završio svoju smjenu u reaktoru 4. Sat i pol kasnije, sigurnosni pokus u tom reaktoru krenuo je u katastrofalnom smjeru: štapini goriva su se rastopili, eksplozija je raznijela krov, a noćno se nebo zacrvenilo oblakom koji je ispustio u atmosferu deseterostruko više radioaktivnosti od atomske bombe u Hirošimi. Kad se Andrejev vratio na posao, čekao ga je prizor posvemašnjeg uništenja.
Kad je prošao kraj odloženih čizama, jakni i kaciga vatrogasaca, sjeća se da je stajao u uništenoj kontrolnoj prostoriji s kompjuterima i gledao gore u plavo nebo – stropa više nije bilo. Dvadeset-pet godina kasnije, Andrejev vodi organizaciju 'Černobil Forum', politički lobi za 100 tisuća preživjelih - takozvanih 'likvidatora' - muškaraca i žena koji su, stavljajući na kocku svoj život - pokušali očistiti nuklearku. Černobilska elektrana je već odavno prestala s radom i zatvorena.
Na području oko nje i dalje je zabranjeno nastanjivanje. Sivi vukovi, mrki medvjedi, jeleni i divlje svinje u međuvremenu su se vratili u to područje, navevši neke biologe da černobilsku 'zonu isključenja' nazovu najvećim zaštićenim područjem divljine u Europi. U siječnju je Ukrajina otvorila to područje za kratke, nadzirane obilaske turističkim autobusima. Prije 25 godina, konvoj od tisuću autobusa evakuirao je čitavo stanovništvo obližnjeg grada Pripjata. U tom – kako je tada nazivan – 'oglednom gradu', izgrađenom za potrebe elektrane, dotad je živjelo 50 tisuća ljudi. Jednog nedavnog popodneva, samo je jedan autobus išao u obratnom smjeru, polako vozeći duž Avenije Lenjina, dok se iz zvučnika čula snimka negdašnje naredbe o evakuaciji.
Gusta šuma prekriva nekadašnja dječja igrališta, debla stabala ugurala su se između hrđajućih prečaka ljuljački. Kroz granje se vide izblijedjeli natpisi s komunističkim sloganima koji slave 50. obljetnicu uspostave Sovjetskog Saveza i pozivaju na 'Atome za mir'. Aleksandar Sirota živio je u Pripjatu do svoje desete godine. Sada, kao 35-godišnji turistički vodič, opremljen walkie-talkiejem i Gajgerovim brojačem, pokazuje posjetiteljima – od kojih neki nose maske na licu – svoj nekadašnji stan.
Gledajući oko sebe zidove s kojim se guli boja i otpadaju tapete, dok se svjetiljke raspadaju od hrđe, on kaže da je sretan svaki put kad dođe u svoj davni dom, mjesto gdje je proveo najsretnije dane djetinjstva. Gazeći po razbijenom staklu, Sirota kasnije vodi turiste do restorana – sada daskama pribijenih prozora i vrata – gdje su on i njegova majka običavali odlaziti na doručak. Potom, obilazak njegove osnovne škole. Tamo je 25 ljeta i 25 zima izazvalo rušenje čitavog prednjeg zida tako da se vide stari sovjetski murali u učionicama.
Šetnja nas vodi ispod zahrđalog znaka srpa i čekića na zgradi uprave, kao i do Ferrisovog kotača, središnjice zabavnog parka izgrađenog za svečanu proslavu Prvog svibnja, do koje nikad nije došlo. Maksim, mladić iz Donjecka, odmiče masku s lica dovoljno dugo da bi komentirao da je turizam u Černobilu – 'cool'. Ali, priznaje da mu se nije želio pridružiti nitko od njegovih prijatelja. Rekli su mu da je lud što ide u Černobil.
"To je suludo. Oni su uplašeni. Boje se zračenja."
Autobus odvozi turiste do elektrane, zaustavivši se na dvjestotinjak metara od reaktora 4. Zbog visoke razine zračenja u okolišu, imaju samo 20 minuta za fotografiranje ispred divovskog sarkofaga od betona koji se raspada i čelika koji hrđa, zaštitne školjke koju su radnici očajnički podigli u tjednima nakon nesreće. Inženjer Laurin Dodd direktor je projekta, koji vode Sjedinjene Države, izgradnje novog sarkofaga.
"Postojeća građevina je zamalo poput kuće od karata. Bila je izgrađena uz pomoć robota i pod strašnim uvjetima. Sad su na njoj zjapeće rupe. Da priđete bliže, vidjeli bi rupe veličine prozora kroz koje ulaze i izlaze mali sisavci i ptice."
Dok skele podržavaju bivše ventilacijske cijevi, ekipa na čelu s Doddom vodi utrku s vremenom da okruži reaktor novom zaštitnom školjkom.
"Unutar starog sarkofaga još uvijek se nalazi gotovo 200 tona radioaktivnog materijala. Postojeći sarkofag bio je izgrađen u šest mjeseci, 1986., pod, mirno mogu reći, herojskim uvjetima. Tada je bio dizajniran da traje 10 godina. A, evo, stoji tu već skoro 25 godina."
Izgrađena na šinama i dovoljno visoka da bi mogla pokriti i Kip Slobode, nova zaštitna školjka bit će najveća pokretna građevina u svijetu. Kao što bi uskoro mogli otkriti i dužnosnici u Japanu, velike nuklearne nesreće imaju svoj početak. Nije jasno kada će – i hoće li uopće! – doći svom kraju.