Sjećate li se stihova američke pjesnikinje Emily Dickinson: “Ja sam Nitko! Tko ste vi? Da li ste i vi Nitko? Onda nas ima dvoje!”? Pretpostavlja se da su se oni odnosili na ljude koji su radili u njenoj kuhinji ili na imanju u mirnom ruralnom gradiću Amherst u državi Massachusetts. No, ova pjesnikinja iz 19.-og stoljeća, koja je žudjela za pritvatnošću, postala je slavan “Netko,” dok su njene služavke i konjušari, vrtlari i perači rublja ostali bezimeni “Nitko.”
Međutim, uskoro im bi se moglo odati priznanje za njihov doprinos američkoj književnosti objavljivanjem djela Maid as a Muse: How Servants Changed Emily Dickinson’s Life and Language – u slobodnom prijevodu: Služavka kao inspiracija: Kako su sluge promijenile život i jezik Emily Dickinson.
Emily Dickinson napisala je gotovo dvije tisuće pjesama i bezbroj pisama. Njen književni stil odmah je prepoznatljiv – kratke rečenice, djelomične rime i nekonvencionalne interpunkcije. "Njen je jezik i danas nevjerojatno uzbudljiv. Stoga je ne možete kategorizirati samo kao spisateljicu 19.-og stoljeća. Ona još uvijek šokira svojim stilom te tako svježim i uzbudljivim izričajem" - kaže književnica Aife Murray. Ona dodaje da bi Emily Dickinson svoje pjesme često počela pisati u kuhinji, gdje bi provela većinu dana. Pjesme bi skicirala ne poleđini recepata, popisa hrane za nabavu, omota čokoladica, ljekarničkih letaka i koverata. Jer – kaže Aife Murray – prije nego što je imala poslugu, Dickinson bi sama kuhala, pa je tako ostajala u kuhinji i kad je kasnije uposlila kuhare.
Kasnije, uposlila je etnički vrlo različitu skupinu pomagača: crnce kao vrtlare, bjelkinje kao krojačice, američke Indijance kao nadničare, Engleze kao konjušare, a služavke su bile iz Irske. U knjizi Služavka kao inspiracija, Aife Murray proučava odnos između Emily Dickinson i njene posluge: "Emily Dickinson izolirala se od svojih kolega kao i od utjecajnih imućnih obitelji u gradu kako je starila, no siromašni iz te zajednice uvijek bi dolazili i odlazili. Djeca sluga obavljala bi za nju kupovinu ili raznosila njenu poštu po mjestu. Ona bi ih nagradila kolačima. Svijet je tako dolazio k njoj."
Posljednjih 17 godina života Dickinson je kuhinju dijelila s Margaret Maher, useljenicom iz Irske. Dok bi zajedno kuhale, Emily je pisala pjesme. Pohranila bi ih u Margaretin kovčeg, vjerujući da će ih ona čuvati. Ta svakodnevna interakcija, kaže Aife Murray, promijenila je odnos Emily Dickinson prema siromašnim ljudima, osobito onima koji su dolazili iz Irske: "Kad je bila puno mlađa, znala bi s prezirom komentirati o irskim imigrantima koji su u velikom broju hrlili u zemlju bježeći od gladi u domovini, oko 1854. – 1855. Ipak, pred kraj života, u unaprijed na papiru pripremljenoj ceremoniji njenog pogreba, kao nositelje svog lijesa odabrala je šestoricu obiteljskih radnika, nadničara, vrtlara i konjušara. To je šokiralo njenu obitelj i susjede."
Književnica AIfe Murray kaže da je prisutnost kućne posluge pridonijela književnoj kreativnosti Emily Dickinson i uobličila njen književni glas. Zanimljivo je, kaže, kako je taj jezik uspjela obuhvatiti pjesničkom formom. Kao ilustraciju za to navodi jednu pjesmu čija gramatička struktura savršeno odražava način na koji ljudi u Irskoj govore engleski.
U drugim pjesmama, kaže autorica knjige Maid as Muse, Aife Murray, Dickinson koristi jezične konstrukcije tipične za, recimo, američke crnce koji su kod nje radili kao sluge. Aife Murray dodaje da je pisanje ove knjige za nju bio način da oda počast onima koji je zaslužili – neopjevanim muškarcima i ženama čiji su jezik i kultura obogatili djelo jedne od najomiljenijih američkih pjesnikinja.