Otok Ellis je jedna od glavnih turističkih atrakcija New Yorka, po posjećenosti odmah iza Statue slobode. Svovremeno je bio, za više od 25 miliona useljenika u Sjedinjene Američke Države tačka kroz koju su prošli proceduru odobravanja usljenja. Za veliku većinu njih otok je bio prvi korak na američkom tlu i prvi korak ka sticanju državljanstva nove države. Najveći broj useljenika u Sjedinjene Države kroz taj centar je prošao u rasponu od šezdesetak godina, od 1892. do 1954. Najbrojniji su bili Evropljani, a mnogi njihovi potomci, kao i potomci useljenika iz ostalih dijelova svijeta, sada američki državljani iz svih dijelova Sjedinjenih Država, dolaze na otok da nađu informacije o njihovim precima, pohranjenje u lako dostupnoj arhivi.
Dio povijesti otoka prije formiranja i poslije zatvaranja kao imigracionog centra dio je nove, stalne izložbene postavke nazvane "Naseljavanje Amerike." Ta izložba je, u najkraćem, mnogo širi uvid u višestoljetna migraciona kretanja vezana za sjeverno-američki kontinent.
Stephen Briganti, izvršni direktor fondacije "Statua Slobode-Otok Ellis" kaže:
"Mnogi posjetioci su dolazili i odlazili govoreći.... ovdje ništa za mene, ili o meni i mojim precima. Podataka, dokumenata, zabilješki o tome nema. Upravo zbog toga smo, i uopće htijući da budemo relevantni, odlučili da pripremimo postavku koja će biti cjeloviti prikaz migracije ljudi. Otok Ellis je pravo mjesto da to i učinimo."
Izložba govori o prvim danima otkrivanja, istraživanja i naseljavanja sjevernoameričkog kontinenta, sukobima sa starosjediocima, Indijancima.... Većina novodošlih na američko tlo bili su slobodni ljudi. Izložbom "Naseljavanje Amerike" ne zatvaraju se čini ni pred historijom ropstva i nasilnog potčinjavanja ljudi, ističe Clay Gish, jedna od autorica izložbe:
"Morali smo govoriti i o tome. Mnogi su dovedeni na američko tlo protiv njihove volje i ovdje su se morali prilagoditi drugačijem životu na novom tlu."
Izložba je dio 20 miliona dolara vrijednog projekta nadgradnje i osavremenjivanja iszložbenih i muzejskih postavki i arhiva otoka Ellis. Tim projektom obuhvaćeno je i vrijeme nakon zatvaranja otoka kao usljeničkog centra 1954. godine. To je već bilo vrijeme kada su useljenici, legalno i ilegalno, u Sjedinjene Države hrlili, avionima, pješice preko granica, čamcima i brodovima kroz mnoge druge luke.
Michael Schneider, projektant tehnoločkog i medijskog apekta izložbe, kaže:
"Taj period predočavamo individualnim razgovorima sa ovovremenim useljenicima o njihovim iskustvima ulaska u novu zemlju i života u njoj."
Ti ovovremeni useljenici su i studenti iz svih dijelova svijeta. Na videu, na jednom od kompjuteriziranih monitora može se vidjeti mlada djevojka kako govori:
"Došla sam u Sjedinjene Države iz Nigerije da studiram ovdje i diplomirala na univerzitetu New York."
Nova izložbena postavka na otoku Ellis provocira posjetioce i na ocjene slične onome što kaže Rita McGregor iz Santa Fe-a:
"Za neme je vrlo interesantno da smo prije stotinu godina bili vrlo prijemčivi za useljenike, a da se sada prema njima ne odnosimo na isti način."
Stephen Briganti ističe, međutim, da je usljeništvo dio američke krvne slike, da je odnos prema usljenicima s vremena na vrijeme bivao oštriji, ali da nikada nije dovedena u pitanje činjenica da su Sjedinjene Države država usljenika i da će to biti i nadalje.
